Koruptivni vulkan u Sarajevu samo što nije buknuo takvom silinom lavom zatrpa cijeli grad. Bar tri su segmenta politike koja su doprinijela stvaranju ovog vulkana, a za što su izravno odgovorni Amerikanci…
Američko-bosanska priča počinje onog trenutka kada je Bill Clinton, ili punim imenom – William Jefferson Blythe IV, kao guverner Arkanzasa, potpisao povelju o bratimljenju ove američke savezne države sa tadašnjom jugoslovenskom republikom Bosnom i Hercegovinom.
To je Clinton učinio na nagovor jednog Sarajlije, ljekara Emira Korkuta, potomka čuvene loze muslimanskih intelektualaca, koji je bio u njegovom izbornom štabu kada se ovaj kandididirao za predsjednika SAD. Zapravo ideju o bratimljenju Arkanzasa i Bosne dao je Husein Živalj, koji je u to vrijeme emigrirao u SAD, a nakon odslužene zatvorske kazne na koju je bio osuđen 1983. godine.
Te godine je SDA pobijedila na izborima a predsjednik ove stranke Alija Izetbegović postao predsjednik sedmeročlanog Predsjedništva BiH.
Prijelomni trenutak odnosa Bosne i Hercegovine i SAD bio je kada je ova vodeća velesila svijeta odlučila priznati nezavisnost Hrvatske pod uvjetom da Hrvatska prvo prizna BiH. Tako da su SAD prvo priznale BiH pa potom i Hrvastku koju je favorizirala Njemačka.
ČEKAJUĆI BIDENA
Ali tek kada su SAD u ratu otvorile svoju ambasadu u okupiranom Sarajevu jasno je bilo da će se Amerikanci boriti za nezavisnost ove države do kraja.
Sama činjenica da je prva raketa ispaljena na agresorske položaje u Lukavici bila američke proizvodnje i da ju je ispalio pilot američke vojske iz aviona koji je poletio iz vojne baze Aviano, ostat će kao najsnažniji dokaz kako je deblokada Sarajeva bila nacionalni interes SAD.
Sklapanje Washintonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma može se ocijeniti krunom američke politike u Bosni i Herecgovini.
Pa ipak, sa današnje tačke gledišta niko nije zadovoljan stanjem u Bosni i Hercegovini. Traži se revizija svih dosadašnjih sporazuma jer, po mnogima, sam Daytonski sporazum u sebi sadrži elemente koji su omogućili nacionalistima da bukvalno iskasape međunacionalne odnose i pokidaju sve poveznice koje bi bile osnova za reintegraciju društva.
Bosna se tako tretira kao „bolesnik na Balkanu“ bez izgleda za ozdravljenje koje je uvjetovano dubokim reformama kako političkih struktura tako i izmjena zakonodavnog sistema.
Bespredmetno je više činiti hronologiju političkih dešavanja koja su dovela do opće krize u zemlji jer su akteri u formi triju nacionalističkih stranka, sa povremenim izmjenama njihovih lidera, konstantno na vlasti.
Tek pobjedom Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima jasno je dato na znanje da će se administracija aktuelnog američkog predsjednika pozabaviti pitanjem Balkana, posebno Bosne i Hercegovine.
Ohrabreni takvim najavama američkog angažmana njemački mediji su se skoro euforično počeli baviti pitanjem Bosne i Herecgovine, što je rezultiralo pojačanim političkim aktivnostima njemačke vlade.
Čak je Njemačka istaknula svog kandidata za novog viskog predstvanika OHR-a Cristiana Shmidta.
Zanimljivo je da su u nekoliko proteklih mjeseci njemački mediji objavili više kritičkih tekstova na račun njemačke politike u Bosni i Hercegovini nego za proteklih dvadest godina. Neki analitičari su uspoređivali Daytonski mirovni sporazum sa sporazumom
Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića kojeg su u Karađorđevu sačinili radi podjele Bosne i Herecegovine. Posebno je grlat i agilan bio Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik u BiH koji uopće nije štedio ni američku poratnu politiku u BiH.
Velika politička afera koju je izavao „non-paper“ čije se autorstvo pripisuje slovenačkom premijeru Janezu Janši, zasjenila je te kritičke tekstove.
Eho tih kritika nije dovoljno snažno odjeknuo ni u Sarajevu jer većina sarajevskih medija ima poltronski odnos prema zapadnim političarima, posebno prema američkim.
A pošto još od vremena Donalda Trumpa postoji fama o ruskom medijskom prodoru na Balkanu, pa tako i u Bosni i Hercegovini, sarajevski mediji su se više angažirali na tom polju.
Takve istraživačke tekstove izravno su sponzorirale neke zapadne ambasade u Sarajevu. Vrlo rijetki mediji su kritički pisali o Trumpu i ukazivali da bi njegova politika na Balkanu mogla skupo koštati BiH.
Srećom, Bosna je preživjela Trumpa jer se prilično kasno bio fokusirao na pregovore Beograda i Prištine koji su rezultirali vrlo kontroverznim sporazumom.
Baš zbog toga ključno pitanje nove američke u Bosni i Hercegovini moralo bi biti ispravljanje sopstvenih grešaka.
Ako bi se ustanovile greške koje bi se morale otklonuti onda se one trebaju tražiti u odnosima prema aktuelnom bošnjačkom političkom, pa i vjerskom rukovodstvu.
Dakle, nije upitan odnos SAD prema državi, već prema bošnjačkom rukovodstvu. Šta ko može zamjeriti izjavi Matthewa Palmera, prvo američkog čovjeka za Balkan, specijalnog predstavnika State Departmenta i zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara, koju je izrekao ovih dana. „SAD ne podržavaju ni veliku Srbiju, ni veliku Hrvatsku niti veliku Albaniju.
Mi smo to sve prošli prije 20-25 godina. Ono što podržavamo je velika Bosna i Hercegovina. Definiram to “velika” ne kao geografski pojam, nego kao zemlju koja predstavlja dobru upravu. Transparentnost. Odgovornost. Prosperitet. Vladu koja isporučuje narodu Bosne i Hercegovine ono što mu treba. To je vizija velike BiH koja ima čvrstu podršku SAD. I mi smo tome predani?!“
Da je predsjednik Biden odlučan u svojim namjerama da ostvari političke ciljeve koje je proklamirao tokom izborne kampanje najbolje pokazuje primjer odnosa prema Recepu Tayyipu Erdoganu. Bidenovo priznanje genocida nad Jermenima od strane Osmanlija, težak je šamar turskom predsjedniku. Malo ko može očekivati da će njih dvojica više naći zajednički jezik.
VULKAN KORUPCIJE
Takav odnos SAD prema Erdoganu posebno će teško pasti Bakiru Izetbegoviću. On bi mogao ispasti kao kolaterala u ovom sukobu. Da paradoks bude potpun Izetbegović je imao blagoslov i podršku američke politike da razvije takve odnose sa Turskom jer se time želio suzbiti vjersko-ideološki utjecaj Irana i Saudisjke Arabije na bosanske muslimane.
Načelno, to je bila ispravna politika, jer se protežiranjem umjerenog sunitskog islama kojeg prakticiraju Turci imao je za cilj prevenciju da se sektaški sukob selefija i šiija sa globalne prenese i na regionalnu ravan, u ovom slučaju na Blakan.
Paradoks je u tome što nije došlo do međuvjerskih sektaških tenzija među muslimanima, ali je došlo do ideološke radikalizacije bosanskih muslimana, a ključni generator bošnjakog raidkalizma, prema ocjeni analitičara, bio je upravo Erdogan sa svojom antizapadnom zapaljivom retorikom.
Zbog toga nekoliko situacija ukazuje da je Izetbegović osobno već duži period u nekoj vrsti političke nemilosti kod Amerikanaca. Stavljanjem SDA na neku vrstu crne liste od strane State Departmenta, tačnije stavljanjem Amira Zukića, kao bivšeg generalnog sekretara, na crnu listu zbog „stranačkog zapošljavanja“ i uzimanja mita po tom osnovu, jedan je od tih znakova.
Očito svjestan toga Izetbegović je pokušavao vratiti Zlatka Lagumdžiju, kao američkog igrača, na poziciju ministra vanjskih poslova, kako bi mu se ovaj revanširao i popravio mu rejting u Washingtonu.
Nakon što mu to nije pošlo za rukom, odlučio se za Biseru Turković koja također slovi kao američki igrač i kao takva je stvorila vrlo prisne odnose se nekim amerčikim diplomatama poput Raffia Gregoriana.
Zapravo, to je „vrh ledenog brijega“ ispod kojeg se krije vulkan koji sve češće, skoro pa svakog mjeseca, riga lavu korupcije. Toga je očito svjesna ambasada SDA u Sarajevu pa je od jula 2020. godine angažiala Erica Larsona kao pravnog savjetnika u Uredu za borbu protiv korupcije.
Iako je Larson već proglašen za počasnog građanina KS i dodjeljuje mu se Povelja KS za izuzetan doprinosu prevenciji i borbi protiv korupcije, zbog nesebičnog zalaganja u provođenju i nadogradnji antikorupcijskog sistema u KS, on to još nije zaslužio.
Jer koruptivni vulkan u Sarajevu samo što nije buknuo takvom silinom da prijeti da lava zatrpa cijeli grad. Bar tri su segmenta koja su doprinijela stvaranju ovog vulkana a za koje su izravno odgovorni i dobrano sukrivci Amerikanci.
Oni su se pitali i njihova riječ je bila presudna za izbor Osmana Mehmedagića Osmice za dirketora OSA-e; potom su uložili bar tridesetak miliona eura u reformu pravosudnog sistema; pa tako i izravno nadzirali izbor tužilaca i sudija; a ništa manje novca nisu uložili u nevladin sektor finasirajući građanska udruženja, nezavisne medije, pa i građanske stranke koje su se deklarativno zalagale i borile za sekularne vrijednosti na kojima počivaju društva zapadnih liberalnih demokratija.
Za ova tri segmenta lokalne politike ne može se dati ama baš nijedna pozitivna riječ ili ocjena. Zbog tih promašenih politika bosansko-herecegovačka prijestonica postala je „dolina h****na“, političkog beznađa, straha, ksenofobije i svake vrste egzistencijalne depresije. Odatle se moraju početi ispravljati stvari i shvatanja.
(TBT, Tim za analitiku)
(457)
