Kad se Jugoslavija 1991. godine počela raspadati, malo je ljudi sumnjalo da idemo u desetljeće krvavih sukoba od Slovenije (kratko) na sjeveru do Makedonije na jugu.
U bazi američke ratne avijacije u saveznoj državi Ohio prije 25 godina, najrazorniji rat na evropskom kontinentu od 1945. godine završio se Daytonskim sporazumom. Nakon tri i po godine, rat u Bosni odnio je više od 100.000 života, nanio ogromna razaranja i raselio milione iz njihovih domova. ‘To možda nije pravedan mir, ali je više nego pravedan nastavak rata’, primijetio je tadašnji lider Bošnjaka Alija Izetbegović. ‘U situaciji kakva je i u svijetu kakav jest bolji mir nije mogao biti postignut.’, piše u svom osvrtu za Project Syndicate na 25 godina Daytonskog mirovnog sporazuma, bivši visoki predstavnik u BiH Carl Bildt.
Previše istinito. Zajedno s američkim i ruskim pregovaračima, Richardom Holbrookeom i Igorom Ivanovim, iz prve ruke sam doživio uspone i padove u Daytonu kao supredsjedavajući mirovnih pregovora Evropske unije. Zatim sam proveo sljedećih nekoliko godina u Sarajevu, pokušavajući voditi provedbu prvih koraka sporazuma. Naučio sam da je mnogo lakše započeti rat nego izgraditi mir. Bosanski sukob bio je savršena ilustracija ove temeljne historijske istine.
Kad se Jugoslavija 1991. godine počela raspadati, malo je ljudi sumnjalo da idemo u desetljeće krvavih sukoba od Slovenije (kratko) na sjeveru do Makedonije na jugu.
Što se tiče Daytonskog sporazuma, to je zaista bila kombinacija višestrukih mirovnih planova koje su različite konstelacije međunarodnih aktera pokušavale provesti prethodnih godina.
Razlog zbog kojeg smo uspjeli u novembru 1995. bio je taj što su svi ključni međunarodni akteri – EU, Sjedinjene Države i Rusija – konačno bili na istoj strani. Ranije je uvijek bilo iskušenje za jednog ili drugog igrača da produži sukob u nadi da će postići bolji dogovor.
Nakon rata, čovjek sklapa mir sa svojim neprijateljima. Ali svaki mir koji nije izgrađen na totalnoj kapitulaciji jedne od strana nužno počiva na kompromisu, a trajni kompromis je moguć samo ako zadovoljava minimalne zahtjeve svih strana, a da se ne savija prema maksimalnim zahtjevima bilo koje stranke posebno. Zbog toga entuzijazam koji slijedi nakon takvih sporazuma nastoji biti prigušen.
Kada je o*****e utihnulo u Bosni, započeo je monumentalni zadatak obnove ratom razorene zemlje. Unutar teritorije nalazile su se tri vojske, tri valute i tri polu-države – od kojih su dvije već zaključile brak sa puškom. Tokom narednih decenija, Bosna je (fizički) obnovljena finansiranjem EU; u užurbanom Sarajevu sada treba potražiti ratne ožiljke.
To je dio priče sa sretnim završetkom. Ali priča o političkoj rekonstrukciji i pomirenju je složenija. Ovaj proces je bio bolno spor, jer je previše bosanskih lidera predugo vidjelo mir kao nastavak rata na druge načine. Uprkos masovnim i nametljivim međunarodnim naporima, snage koje zagovaraju raspad BiH nastavile su se osjećati u cijeloj regiji.
Novi bosanski ustav koji je izašao iz daytonskih pregovora odražavao je ono što je u to vrijeme bilo moguće, odnosno da je to bila više “stara Jugoslavija” nego “nova Evropa”. Postavila je pod na kojem se može graditi saradnja – odredbama o produbljivanju integracije i izmjenama samog ustava – ali nije postavila plafon za ono što se može postići. Zadatak izgradnje budućnosti prepušten je samim Bosancima.
Činjenica da bosanski lideri nisu bolje iskoristili mogućnosti koje su se nudile trajna je tragedija tog doba. Od 2003. godine EU je jasno stavila do znanja da su njena vrata otvorena za sve balkanske zemlje, pod uslovom da mogu preduzeti korake potrebne za kvalifikovanje za članstvo. Ali, s izuzetkom Kosova, Bosna je danas posljednja na redu među svojim balkanskim susjedima za pristupanje EU.
Svakako, može se postaviti pitanje je li EU bila dovoljno proaktivna u pristupu regiji. Iako evropski čelnici prepoznaju da je povlačenje u EU jedina snaga koja je sposobna da se suprotstavi snagama regionalne dezintegracije, činjenica je da je Balkan skliznuo sa evropske liste prioriteta.
Bez obzira na to, EU je zadržala malu vojnu silu u Bosni u posljednjih 25 godina. Snažnim mandatom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, ovo prisustvo šalje snažan signal da se rat više nikada neće tolerirati u regiji. I tu je jednako snažna međunarodna posvećenost poštivanju suvereniteta i integriteta Bosne i svih drugih balkanskih zemalja. Era prekrajanja karata je završena, a zadatak reforme Bosne i dalje će biti na samim Bosancima.
Postoje ohrabrujući znakovi da je nova generacija spremna predati rat historiji i početi vidjeti mir kakav je zapravo: prilika da zajedno stvore novu budućnost. U svom obraćanju Generalnoj skupštini UN-a ove godine, Šefik Džaferović, trenutni šef države Bosne i Hercegovine, jasno je rekao da:
U Bosni i Hercegovini postoji opći konsenzus o nezamjenjivom značaju očuvanja mira, a time i mirovnog sporazuma na kojem se temelji. To daje nadu da će u budućnosti društvo Bosne i Hercegovine biti sve više zaokupljeno pitanjima razvoja, jer ulazi u novu fazu svog historijskog puta.
Ja i mnogi drugi dijelimo tu nadu. Mnogo je pouka iz duge sage u Bosni. Moramo i dalje razmišljati o neuspjehu u sprečavanju rata, transatlantskim podjelama koje su ga produžile, važnosti inkluzivnih institucija i potrebi suzbijanja dezintegracije integracijom.
“Ali dvije su najvažnije lekcije ovdje: mnogo je lakše započeti rat nego zaustaviti ga, a ušutkivanje o*****a samo je prvi korak ka trajnom miru”, ocijenio je Bildt za Project Syndicate.
(289)
