Ključna politička igra koju Putin igra desabilizacija je Europske unije, a to čini uz pomoć svih oruđa koja su mu na raspolaganju.
Piše: DAVOR GJENERO
Nakon velike izborne krađe na predsjedničkim izborima u Bjelorusiji u kolovozu 2020. godine, radikalnog progona opozicije prije tih izbora, a pogotovo nakon njih, i brahijalnog gušenja građanskih protesta koji su uslijedili, ta se „pobjeda” za Aleksandra Lukašenka pokazala Pirovom.
Naime, uslijedile su sankcije demokratskog svijeta prema Bjelorusiji i dramatična ekonomska kriza, koja je Lukašenka gurnula u zamku što mu ju je već ranije priprema Vladimir Putin.
Putinov politički cilj svojevrsno je obnavljanje Sovjetskog saveza pod tvrdom rukom njegove samovlasti iz Kremlja, a Lukašenko, koji je prije kolovoza prošle godine pokušavao održati kakvu-takvu autonomiju u odnosu na Putina i Rusiju, u novim je okolnostima postao lakim plijenom.
Ključna politička igra koju Putin igra desabilizacija je Europske unije, a to čini uz pomoć svih oruđa koja su mu na raspolaganju. Nepromišljenom energetskom politikom Njemačke, ambicijom Angele Merkel da svojoj državi stvori status glavnog europskog energetskog čvorišta, Putin je proveo koncept izgradnje Sjevernog toka II. Sa turskim saveznikom, predsjednikom Erdoganom, izgrađen je i Turski tok, na koju su već priključeni Bugarska, Srbija i Mađarska, pa je Ukrajina ostala u političkoj izolaciji. Nakon privođenja Bjelorusije u novi Sovjetski savez, idući Putinov cilj je lomljenje rezultata demokratske revolucije u Ukrajini i vraćanje ove države pod ruski jaram i njegovu vlast.
Upravo zato što je Putin stao iz njega i garantirao mu je obranu granica Bjelorusije s državama EU, dakle Poljskom i Latvijom, Lukašenko je mogao krenuti u osvetničke udare prema Poljskoj i Litvi, koje su osigurale egzil pripadnicima bjeloruske opozicije.
Kad počne odmazda neke nečlanice prema članici Europske unije neminovno je da će se vrlo skoro taj udar preliti i na cijelu Uniju. U slučaju odnosa EU i Bjelorusije to se dogodilo u svibnju ove godine, otmicom Ryanairova aviona koji je letio na liniji iz Grčke u Litvu, a u kome je bio pripadnik bjeloruske opozicije, kojeg se Lukašenko htio dočekati. Ukrajnska je vojna avijacija otela avion koji je letio na unutarnjem letu unutar Schengenske zone i iz aviona otela putnika koji nije namjeravao napustiti područje Schengena, a koji na tom području boravi zaštićen azilom, dakle s garancijom sigurnosti od strane zemlje članice, a time i cijele Schengenske zone.
Nakon zaoštrenih europskih sankcija prema Bjelorusiji, Lukašenko s Putinovim odbrenjem kreće u narednu fazu zaoštravanja odnosa. Počinje biznis trgovine ljudima. Naime, otvara ulaz za građane Bliskog Istoka u svoju državu s turističkim vizama, koje izdaje na granici, na aerodromu, koje vrijede osam dana, a u tom se razdoblju od „turista” očekuje da napuste Bjelorusiju i da pod kontrolom bjeloruskog represivnog sustava pređu Schengensku granicu prema Poljskoj i Litvi. Vjerojatno je u inicijalnom projektu trgovine ljudima i izazivanja migracijske krize Lukašenko mislio kako će time destabilizirati prije svega svoje neprijatelje, Litvu i Poljsku, ali na njegov je izazov reagirala cijela Schengenska zona, naročito Njemačka.
Posljedica je stvaranje uvjeta u kojima više prelazak granice iz Bjelorusije nije nimalo jednostavan, a režim u Minsku našao se pod udarom bumeranga. Pred zimu koja dolazi, masa ilegalnih migranata postala je težak teret režimu Putinova vazala Lukašenka, a poljska i litavska zaštita granica pokazale su se efikasnima. Europska unija suglasila se i o izgradnji zida prema Bjelorusiji, a taj zid predstavlja svojevrstan limes između slobodnoga svijeta i Carstva zla kojim vlada zli patuljak iz Kremlja.
Putin se ovih dana izravno umiješao u problem, izvrtanjem realne slike migracijske krize na vanjskoj granici EU u Pljskoj i Litvi, zabrinutošću prisustvom vojnih trupa na granici s Bjelorusijom. Vrhunski levantinski cinizam ovih je dana, pak, izgovorio Putinov kvazidiplomat, Sergej Lavrov, savjetujući Europskoj uniji da se dogovori s njihovim bjeloruskim podložnicima o tome da EU plati da ukrajinski represivni aparat zaustavi navalu migranata na europske granice. Ta je finta jednom uspjela turskom predsjedniku Erdoganu, nakon velike migracijske krize 2015, ali dvaput je ipak nemoguće istog aktera prevariti i ucijeniti na isti način.
Ako ima malo pameti, cijela će EU, uključujući i Hrvatsku, ovaj napad na granice Poljske u Litve doživjeti kao napad na same sebe, zid koji niče prema Bjelorusiji neće se tretirati kao odstupanje od zajedničkih europskih vrijednosti, nego kao nužna obrana slobodnog svijeta pred Carstvom zla, a vjerojatno će polako doći do pameti i to kako igra koju manje važni Putinov vazal od Lukašenka, onaj beogradski samodržac Aleksandar Vučić, igra s migantima „parkiranima” u Srbiji, koje potiskuje preko granice s Bosnom na Drini, a njegovi klijenti iz Dodikova entiteta onda na teritorij Federacije, pa na granicu s Hrvatskom, zapravo predstavlja jednaki mehanizam podrivanja sigurnosti vanjske granice EU (u Hrvatskoj), kao što je i ono što u Putinovu slavu radi Lukašenko.
Nastavi li beogradski diktator s politikom koju vodi, biti će jasno da nije samo Bjelorusija, s Putinovom Rusijom onkraj limesa slobodnog svijeta, nego da je to i Vučićeva Srbija.
(0)
