Tako je uhapsio kurdskog lidera Saladina Demirtasa i zabranio rad njegove stranke zbog sličnih separatističkih ciljeva kakve zastupa Dodik u Bosni i Hercegovini…
Ne treba zahatoriti predsjedniku Republike Turske Recepu Tayyipu Erdoganu što je primio u Ankari člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika i što je s njim imao radni ručak koji je održan iza zatvorenih vrata. Jer Erdogan kao čovjek, a ponajprije kao musliman, ima izrazito jako emocije kad su u pitanju bosanski muslimani.
NI NALIK ALIJI
Još je nekoliko razloga zbog kojih se on osobno trudio i još uvijek trudi da učini sve što može kako bi im nadomjestio gubitak vođe kakav je, po njemu, bio Alija Izetbegović. Kao što se i sam htio nametnuti islamskom svijetu kao ideološki i politički sljedbenik Izetbegović koji je balansirao između Istoka i Zapada, kao i između sektaških podjela islamskog ummeta kroz frakcije šiija i sunija. Erdogan je vjerovao da je Izetbegović bio prihvaćen u islamskom svijetu kao umjereni evropski musliman te da će i on kao takav biti prihvaćen na isti način, te možda, s obzirom na snagu Turske, imati značajno veći uticaj u islamskom svijetu.
Skoro pa da ništa od toga Erdoganu nije pošlo za rukom iako je postao jedan od najuticajnijih političara na svijetu. Mnogo je kontroverzi kad je u pitanju njegova politika pa i sam ideologija koju je isticao ko zajedničku agendu sa Izetbegovićem. Tako da se već sada može reći da će Izetbegović i Erdogan biti upamćeni kao dvojica harizmatičnih vođa sa dijametralno različitim stilom vladanja. Najprostije rečeno koliko je Izetbegović bio antitotalist i demokrata, Erdogan je makijavelist i autokrata. Na ovu temu će se pisati još mnogo analiza i za očekivati je da će uglavnom potvrditi naprijed rečeno. Jer je Erdogan vremešan i bolestan već na zalasku karijere. A kako stvari već sada stoje u Turskoj ostavit će iza sebe državu u velikim problemima, kao što je i njegov uzor Alija Izetbegović ostavio svoju državu u haosu. Ključni problem njihove politike jeste pitanje nasljednika. Po tom pitanju su Erdogan i Izetbegović najsličniji. Kao što je Izetbegović udalji i(li) žrtvovao od sebe svoje ponajbolje kadrove i političke saborce poput Harisa Silajdžića, Muhameda Šaćirbegovića, Edhema Bičakčića, pa i Džemaludina Latića, tako je Erdogan otjerao, pa čak i pohapsio bliske suradnike poput Abdulaha Gula, Ahmeta Davutoglu, Alija Babadžana itd. Tako da je Bakir Izetbegović, s kojim je Erdogan trebao ispuniti „Alijin emanet“ bila ključna slaba karika u tom poslu. Zapravo, sve što je Erodgan, srcem i dušom, više nego političkim umom, htio učiniti za ispunjenje tog emaneta, skoro da je upropastio sam Bakir Izetbegović.
Pa i ovo sada što čini primajući Milorada Dodika je politički miraz Bakira Izetbegovića. To što Dodik sa velikim respektom govori o Erdoganu nimalo ne čudi poznavaoce prilika i procesa koji su odvijaju na Zapadnom Balkanu i (Istočnoj) Evropi. On se divi autokratama poput Viktora Orbana, druguje sa Janezom Janšom, a iznad svega notorni je pulen Vladimira Putina. Nažalost, to političkoj hemisferi se pridružio i Erdogan. Alija Izetbegović sigurno nikad ne bi pristao da ga svrstaju u to društvo. Njegovi prijatelji su bili posljednje evropske liberalne demokrate poput Vlaclava Havela.
Na koncu, takve političare kakav je Dodik, Erdogan hapsi skoro svakodnevno. Tako je uhapsio kurdskog lidera Saladina Demirtasa i zabranio rad njegove stranke zbog sličnih separatističkih ciljeva kakve zastupa Dodik u BiH. Slobodno se može reći da Dodik čak i radikalnije i otvornije istupa od Demirtasa koji nikad javno nije govorio o odcjepljenju kurdskih teritorija radi pripajanja nepostojećoj državi Kurdistan, kakve mu imputira Erdoganov režim i zbog čega ga, na koncu, drži u zatvoru dugi niz godina.
Niko zapravo ne zna ima li Erdogan tajnu agendu kad je u pitanju njegov odnos prema Bosni i Hercegovini. Njemu više Evropa ne vjeruje pa čak i kad je u pitanju njegova podrška BiH. Za sada je samo on osobno imao koristi od napadne propagande i mnogih selama koje je upućivao bosanskim muslimanima iz Ankare jer je time na izborima dobivao bar tridesetak hiljada glasača koliko broji turska populacija koja ima balkanske korijene. Njegove bombastične najave o milijardama investicija je crna propaganda koju decenijama njeguje turska diplomatija. Tako su avioni puni turskih biznismena slijetali na aerodrom u Bagdadu, a potom i u Amanu, kako bi Sadama Huseina i Bashara Asada privolili da budu kooperativni i da odustanu od rata. Danas to zvuči groteskno jer su posljedice takve turske diplomatije radikalno drugačije od proklamiranih nijeta.
TIHI OZLA I GALAMDŽIJA ERDOGAN
No, mnogo je ozbiljnije to što se sumnja da Erdogan tretira Bosnu i Hercegovinu kao posljednju osmanlijsku provinciju u Evropi, te da njegove auroazijske geopolitičke vizije i smjernice, takvu provinciju lakše smještaju u Euroaziju nego u EU. To je ideja vodilja kojom se za sada rukovodi Dodik i time je još opasnija njegova posjeta Ankari.
Da bi bosanski muslimani razumnije gledali na odnose Turske i BiH dobro je usporediti dvije dijametralno različiti politike koju su imali Durgut Ozal i Erdogan.
Postoji mit da je Durgut Ozal, jedan od najuspješnijih premijera u povijesti moderne Turske, otrovan zbog Bosne i Hercegovine. Navodno su ga otrovali šerbetom od ružice u Alma Ati, gdje je iftario tokom posjete Kazahstanu. Već ujutro mu je pozlilo i više se nije živ vratio iz bolnice. Ozal je bio premijer u vrijeme izbijanja agresije na BiH. On je bio glavni strateg za diplomatiju i vanjsku politiku Aliji Izetbegoviću. A nikad nije bio u Sarajevu i vrlo rijetko je govorio o BiH. Bio mit ili ne, njegov doprinos odbrani BiH je sigurno ogroman. Toliki da se može reći da su sto puta više bosanski muslimani imali fajde od Ozalove politike od ove koju vodi bošnjački emanetdžija Erdogan. Uvažavanje Dodika je kap koja je prevršila mjeru i za očekivati je da će simpatije bosanskih muslimana prema Erdoganu od sada ići u suprotnom smjeru; mogli bi ga jednog dana mrziti koliko su ga proteklih godina voljeli!
(TBT)
(0)
