Sjedinjene Američke Države su sve vrijeme eskalacije i internacionalizacije sukoba u Libiji stajale po strani i teško se moglo iščitati kome su naklonjene u tom ratu. No, iz današnjeg saopćenja kojim je oštro osuđen dolazak ruskih vojnih aviona i njihovo uključivanje u rat, očito je da su njihovo strpljene i suzdržanost pri kraju te da SAD neće još dugo razvoj vojnih prilika u ovoj nesretnoj zemlji posmatrati s distance, pomalo nezainteresirano…
Vojne prilike u Libiji, oružani sukob između snaga međunarodno priznate vlade u Tripoliju, koju od početka godine otvoreno podržava vojska Turske, i pristalica pobunjenog generala Khalifa Haftara, koji ima vojnu podršku Rusije, posljednjih su se dana u toj mjeri iskomplicirale da se teško može odgonetnuti šta se, zapravo, dešava na linijama fronta.
NAKON SIRIJE, FRONT SE SELI U LIBIJU
Dodatne nepoznanice unijelo je najnovije saopćenje vojske Sjedinjenih Američkih Država, u kojem stoji da je tokom jučerašnjeg dana Rusija poslala svoje vojne avione u Libiju kako bi pomogle ruskim vojnicima/plaćenicima koji se bore na strani libijskih snaga pod komandom generala Haftara. Rusija je odmah demantirala ove optužbe pa je Andrej Krasov, zastupnik ruske Dume i zamjenik predsjednika Vijeća za odbranu, poručio da “je ruska pozicija dobro poznata – mi želimo kraj krvoprolića u Libiji i pozivamo sve strane na suzdržanost te povratak za pregovarački stol”.
Američko zapovjedništvo vojske sa sjedištem u Africi (AFRICOM) objavilo je i snimke ruskih aviona koji odlaze u Libiju i koje su Amerikanci, kako je rečeno, “pratili na svakom koraku”. Ruski vojni avioni tipa MIG i Sukhoi stigli su iz Rusije preko Sirije, pri tome su prefarbani kako bi se zakamufiliralo da su ruski”, saopćeno je iz AFRICON-a.
Reakcija američke vojske značajna je s obzirom na to da se posljednjih mjeseci u vojnim i dioplomatskim krugovima nagađalo koju od strana u Libiji podržavaju Sjedinjene Američke Države. Povremeno je izgledalo kako SAD podržavaju legalnu vladu u Tripoliju, kojoj je vojnu pomoć poslala Turska, članica NATO saveza, ali s druge strane, za generala Haftara se dugo tvrdilo da je “američki čovjek”, koji je, nakon sukoba s bivšim liderom Libije Muamarom El Gaddafijem, prebjegao u SAD. Nije nevažno ni to što Haftara podržavaju i vojno pomažu, pored Rusije, i Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i Izrael, najlojalniji američki saveznik i partner.
VOJNI USPJESI VLADINIH I TURSKIH SNAGA
Izvještaji s libijskog ratišta svjedočili su posljednjih dana o velikim vojnim uspjesima vladinih snaga (GNA) podržanih turskim saveznicima i općem rasulu koje je zahvatilo pripadnike tzv. Libijske vojske pod komandom generala Haftara, te njihovih ruskih saveznika. Agencije su, pozivajući se na lokalne izvore, javljale o povlačenju i evakuaciji Haftarovih snaga iz zapadnih dijelova Libije, a navodilo se kako je Rusija uputila vojne avione radi evakuacije razbijenih pripadnika svojih (para)vojnih snaga s tehnikom, među kojom se nalazio i protuzračni raketni sistem PANTSIR.
“Oko 1.500 – 1.600 ruskih plaćenika pobjeglo je s fronta kod grada Bani Walid”, kazao je izvor iz GNA. Riječ je o području jugoistočno od libijskog glavnog grada Tripolija koje je dugo bilo pod kontrolom Haftarovih i ruskih vojnika.
No, ako se informacije američke vojske potvrde kao istinite, očito je da ruski avioni nisu upućeni u Libiju radi izvlačenja njihovih vojnika i tehnike nego kako bi im pružile zračnu pomoć u borbi protiv libijsko-turskih snaga lojalnih vladi u Tripoliju.
Građanski rat u Libiji sa manjim ili većim intenzitetom bjesni nakon što je NATO savez 2011. godine na brutalan način porazio legalnu vlast i likvidirao Moamera Al Gadaffija. Jedno vrijeme se vodio između međunarodno priznatih vlasti u Tripoliju, naglašeno islamistički orijentiranih, ideološki bliskih Muslimanskom bratstvu, s jedne, i vojno-sekularnog pokreta, na čelu s Khalifom Haftarom, koji je kontrolirao istok zemlje. Haftar je imao otvorenu pomoć Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata i nešto diskretniju podršku Izraela.
Početkom ove godine, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan odazvao se pozivu legalne vlade u Tripoliju koju priznaje UN, da pošalje vojne snage u Libiju kao pomoć slaboj i nemoćnoj vladinoj vojsci, koja se nalazila pred vojničkim porazom nakon masovnih napada Haftarovih snaga prethodnih mjeseci, koje su zaprijetile zauzimanjem Tripolija. Turska je za vojnu interevenciju u Libiji imala krupan vlastiti razlog: ta je zemlja s vladom Libije prethodno potpisala sporazum o isključivom ekonomskom pojasu koji bi, praktično, podijelio Mediteran na istočni i zapadni dio. S obzirom na to da se u moru unutar proglašenog libijsko-turskog isključivo ekonomskog pojasa nalaze ogromne zalihe plina (spominje se njegova vrijednost od čak 700 milijardi dolara), taj je dogovor naišao na oštro protivljenje mnogih meditaranskih zemalja, prije svih Egipta i Izraela.
NASILJE DUGO DECENIJU
Nakon što se turska vojska priključila snagama pod kontrolom međunarodno priznate vlade u Tripoliju, reagirala je Moskva, koja je vojnički podržala generala Khalifa Haftara, s kojim je odranije imala ne baš otvorenu komunikaciju i saradnju. Sukob u Libiji koji je najprije počeo kao NATO vojna intervencija na suverenu državu, potom prerestao u građanski rat, koji je ubrzo dobio regionalne dimenzije, sada je prerastao u globalni sukob najvažnijih svjetskih “igrača” i njihovih geopolitičkih interesa.
Pored Turske i njenog lidera Erdogana, režim u Tripoliju imao je nekad veću, nekad manju podršku Katara, a neki izvori tvrde i Irana.
Nasuprot njima stoji general Khalif Haftar sa sekularističkom, provojnom ideologijom, koja ima otvorenu vojnu podršku Rusije i Egipta i nešto diskretniju Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Ni evropske mediteranske zemlje nemaju jedistven stav prema sukobljenim stranama u Libiji, ali se iz nekih njihovih poteza može zaključiti da je Francuska bliža snagama generala Haftara, dok Italija pokazuje više razumijevanja za libijsko-tursko oružano savezništvo.
Sjedinjene Američke Države su sve vrijeme eskalacije i internacionalizacije sukoba u Libiji stajale po strani i teško se moglo iščitati kome su naklonjene u tom ratu. No, iz današnjeg saopćenja kojim je oštro osuđen dolazak ruskih vojnih aviona i njihovo uključivanje u rat, očito je da su njihovo strpljene i suzdržanost pri kraju te da SAD neće još dugo razvoj vojnih prilika u ovoj nesretnoj zemlji posmatrati s distance, pomalo nezainteresirano…
(SB, Agencije)
(412)
