Pod čijim pritiskom i prijetnjom on sada mijenja „iskaz“, odnosno ruši zakone, da li je po naknadnu pamet morao ići u Beograd, ili je po „promjenu“ iskaza“, morao otići čak u Moskvu.
Neka viša sila je zacijelo posrijedi.
PONEDJELJAK, 1. NOVEMBAR
Siguran sam da svako od vas u bližem ili daljem okruženju poznaje nekoga za koga se u društvu govori da je „dobar za sve, osim za samoga sebe“. To su ona rijetka čeljad na koju se možete osloniti u svakom trenutku, tražiti od njih pomoć u po dana, u po noći. Oni, kojima se možete bez straha izjadati u kafani ili na poslu, posuditi od njih novac bez mnogo procedure, oni altruisti koji žrtvuje svoje slobodno vrijeme, trud, ili materijalna dobra da bi drugima bili od pomoći, da bi im se našli pri ruci, ili pritekli u nevolji.
Takvih, da ih tako nazovem dobričina, ili kako ih narod najčešće zove ljudina, tih koji valjaju drugima više nego sebi , po pravili nema među političarima i javnim djelatnicima općenito. Oni igraju po drugačijim, vlastitim egoističnim pravilima. Rijetki su, kažem, valja ih lučem tražiti, ali ih ima i među poltičarima.
Zoran Zaev, premijer Makedonije, danas je podnio ostavku na tu funkciju nakon što je njegova stranka doživjela težak poraz na lokalnim izborima. Ni za čijim se političkim slomom posljednjih decenija u regiji nije tako iskreno nije žalilo, pa i strepilo kao za Zaevom. Svima je bio drag gost, predusretljiv domaćin, ispunjavao je sve što se do njega tražilo, pa i više od toga. Na bačeno kamenje na njega, odgovarao je hljebom, na uvrede osmijehom, na podjele ispruženom rukom i objedinjavanjem.
Riješio je Zaev dugo se činilo nerješiv problem sa Grčkom, promijenio ime svoje države, formirao vlast sa Albancima, pristupio regionalnom projektu Otvoreni Balkan, držao se evropske agende, poput revnosnog učenika ispunjavao teške zadaće i rebuse koje su mu postavljane.
I na kraju, pokazalo se da je za svakoga bio dobar osim za sebe samoga i svoju političku karijeru. Nije Zaev poražen zato što je, kao u onoj staroj pjesmi Zabranjenog pušenja, igrao za raju, a zanemario taktiku, nego naprotiv, zanemarioi je raju, dakle odbacio populizam zarad tuđe, evropske taktike koja ga je iskoristila i ostavila.
Analitičari Međunarodne krizne grupe posljednjih dana kao najopasnije krizno žarište na Balkanu istakli su Makedoniju zboge njenog kompliciranog geopolitičkog položaja, povijesnog bremena, nacionalne izmiješanosti, neugasivih apetita susjeda, prvo Grčke, a sada Bugarske, odnosno Rusije. Zoran Zaev može biti ponosan na to da je uradio sve, pa i više od toga da zaustavi negativnu, lošu beskonačnost.
Dvojica su Makedonaca nakon raspada Jugoslavije uživala nepodijeljene simpatije u region u, pjevač Toše Proeski i političar Zoran Zaev. Prvi je stradao u automobilskoj nesreći na bivšem putu Bratstva i jedinstva, a drugi, Zaev, je, metaforčki rečeno, stradao na evropskom putu.
UTORAK, 2, NOVEMBAR
Bakir Izetbegović je prošle nedjelje pod pritiskom javosti, medija, opozicije odustao od odlaska u Beograda na otvoreni poziv Aleksandra Vučića. Danas se predsjednik SDA našao u Turskoj gdje je razgovarao sa predsjednikom i porodičnim kumom Recepom Tayyipom Erdoganom. Time je pokazao da uopće nije razumio argumente onih koji su se protivili njegovom odlasku kod Vučića. Ili da jeste, ali da ga baš briga za i njih i za njihove argumente.
A argumenti su bili ti da odlazak stranačkog lidera na sastanak sa predsjednikom neke strane države, bilo da je riječ o Vučiću, Erdoganu, ili Milanoviću, predstavlja potkopavanje institucija BiH, Predsjedništva, Ministarstva vanjskih poslova, koje su Ustav i zakon ovlastili za vođenje međunarodne politike. Ali, neće Izetbegović da predstavlja insitucije, on bi, na zadovoljstvo dvojice autokrata, da predstavlja narod. U instituciju Predsjedništva BiH je na guranje ubacio svoju marionetu Šefika Džaferovića koji se cijelu nedjelju mota po Azerbejdžanu na glamuroznom skupu koji okuplja političke penzionere i besposličare poput Lagumdžije, Ivanića, Josipovića…Istovremeno se u Škotskoj Željko Komšić sekira zbog globalnog zatopljenja dok mu u Sarajevu vodena stihija prijeti poplavom radnog mjesta u Predsjedništvu.
Nedavno su se Vučić i Dodik nakon sastanka u Beogradu slikali ispred zastave BiH. Na sastanku Erdogana i Izetbegovića nije bilo zastave BiH. Vjerovatno je Alija Izetbegoviću kad je davao BiH u amanet turskom lideru, zaboravio da mu podari i državnu zastavu.
SRIJEDA, 3, NOVEMBRA
Povodom brisanja murala sa likom Slobodana Praljka, predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je rekao da on ima respekt prema onom što je učinio Praljak u Haagu, dakle popio otrov nakon što mu je izrečena pravomoćna presuda na 20 godina zatvora.
Zagrebački profesor Žarko Puhovski danas u televizijskoj emisiji kaže da bi bilo mnogo produktivnije i za prilike u Hrvatskoj, a i njene odnose sa Bosnom i Hercegovini kada bi predsjednik Milanović umjesto respekta prema Praljku, javno poromovirao gest jednog drugog generala osuđenog u Haagu za ratne zločine-Milivoja Petkovića. Petković, koji je osuđen na 20 godina zatvora, uputio je nedavno pismo u kojem izražava iskreno kajanje i „duboku sućut svim žrtvama, pripadnicima bošnjačkog naroda, njihovoj rodbni i prijateljima“. Kako je napisao nekadašnji zapovjedmik HVO to je „jedini način iskrene pomirbe, očuvanje mira i suživota među narodima u BiH i cijeloj bivšoj Jugoslaviji“.
General Petković priznaje svoju krivicu i preuzima odgovornost za počinjene zločine za koje je osuđen, no Zoran Milanović ne samo što ne priznaje presude Haaškog suda, nego relativizira i značaj iskrenog obraćanja, kajanja i isprike koju je general uputio. Respektirati suicidalni čin generala Praljka, a istovremeno marginalizirati akt njegovog kolege Milivoja Petkovića, nije samo pokazatelj odsustva državničke mudrosti, nego i humanističke osviještenostii predsjednika Hrvatske.
ČETVRTAK, 4. NOVEMBRA
Što više protiče vrijeme, to se sve rjeđe, skoro nikako ne pominje famozni zakon kojim je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko negiranje genocida u Srebrenici uvrstio u Krivični zakon BiH. Čak ni Milorad Dodik, koji je predovodio hajku na Inzka i njegov zakon na nedavnom susretu sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, uopće nije pominjao taj zakon, kao povod za seriju destruktivnih, secesionističkih poteza koje najavljuje.
Sjedio sam sa gosp. Inzkom dan-dva uoči nametanja tog zakona i činilo se da nije bio previše zabrinut reakcijama koje bi mogle uslijediti nakoj njegovog proglašenja. „Zar postoji išta što je Dodik mogao uraditi, a da to već nije učinio?“, pitao je tadašnji još uvijek Visoki predstavnik. Nije ga brinuo Dodik, zazirao je od ponašanja međunarodne zajednice, čiju je načelnu podršku imao, ali ne i suštinsku.
Nekoliko mjeseci ranije, na jednoj sjednici Vijeća za implementaciju mira, Inzko se obratio amabasadorima i drugim diplomatama riječima: „Molim vas gosopodo, ili mi odriješite ruke da radim šta mislim da je potrebno, ili me smijenite.“ Tražio je podršku za sankcije protiv Milorada Dodika.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je prije nekoliko mjeseci priznao da dugo vremena traje njegovo poznanstvo i suradnja sa novim visokim predstavnikom u BiH Christanom Schmidtom. Otkrio je da je nakon jedne najave međunarodne zajednice o sankcijama i izolaciji za Dodika, zamolio Schmidta da ode u Lukavicu i razgovara sa članom Predsjedništva BiH. Taj susret od kojeg je očito imao koristi, priznao je i Dodik. Ali, on ne priznaje Schmidta za visokog predstavnika.
Schmidtu je jedva dozvoljeno da se obrati Parlamentu BiH, Dodik se protivio, a ni Čovićev HDZ nije bio oduševljen tom idejom. U nemogućnosti da spriječe govor Schmidta u Parlametu, zastpnici HDZ-a bili su ravnodušni.
Njemačkom diplomati, međutim, nije dopušteno obraćanje Vijeću sigurnosti UN-a. Spriječile su to Rusija i Kina, a ostale su države članice zbog mira u kući pristale na kompromis.
Uz malo namjernog pretjerivanja mogla bi biti održiva sljedeća analogija: Kina i Rusija se u Vijeću sigurnosti najčešće ponašaju kao SNSD i HDZ, odnosno Dodik i Čović u političkom životu BiH! Blokade, posezanje za vetom, opstrukcije, ultimatumi… sve to što smo vidjelu u New Yorku, dobro nam je poznato iz Sarajeva. Kada se na važnim diplomatski adresama konstatira da je BiH, nefunkcionalna zemlja, umjesno je postaviti pitanje: a je li politički krov svijeta išta funkcionalniji, treba li i UN razbiti i prešutno gledati kako se rastače pod pritiskom veta na kojeg imaju pravo dva autoritarna, nedemokratska režima Rusije i Kine?!
PETAK, 5.NOVEMBAR
Jedan moj dugogodišnji poznanik, i još bolji poznanik organa reda, mir i zakona , žestoki momak sa sarajevskog asfalta pričao mi je kako je prije rata više nego dobro živio od posla koji mu je najbolje išao od ruke, da ne kažem pesnice. Posao se kolokvijalno zvao PROMJENA ISKAZA SVJEDOKA. Za takve se poslove govorilo da su „lahki, a parali“.
Angažirali su ga obično advokati, ili porodice optuženih. Posao se sastojao u obilasku budućih svjedoka na suđenju i „prijateljsko“ uvjeravanje sa blagim elementima prijetnje da promijene prethodni iskaz, pobiju vlastite tvrdnje što su ih dali u istražnoj fazi. Ako su rekli u prvom iskazu da su vidjeli optuženog tu i tu, da je uradio ovo i ono, na suđenju će reći da nisu vidjeli nikoga, ili da im se samo učinilo da jesu. Najčešće su njegove sugestivne prijetnje i poruke svjedoci odmah razumjeli i ponašali se u skladu sa njima, mada je ponekad dolazilo i prekomjerne upotrebe sile, kada bi ih moj poznanik prevaspitivao na sebi svojstven, grub način.
Nakon rata mu je opao posao, jer, kako je tvrdio, optuženicima i njihovim advokatima se više isplatilo da plaćaju sudije, tužitelje, nego one koji uz malu pomoć sile osiguravaju promjenu iskaza svjedoka.
Sjetih se ove anegdote ovih dana nakon što je Milorad Dodik pokrenuo kampanju povlačenja Republike Srpske iz institucija BiH. Najveći broj zakona donesenih na državnom nivou, poput recimo Zakon od odbrani, izglasan je u Parlamentu BiH glasovima zastupnika iz RS među kojima je posljednje dvije decenije najviše njih bilo iz Dodikovog SNSD-a. Neki su zakoni bili nametani od OHR-a, ali je i njih potvrđivao Parlament, najčešće jednoglasno. Dodik danas kaže da je većinu tih zakona prihvatio pod pritiskom stranaca.
Nakon što su ti zakoni funkcioinisali 10, 15, 20 godina, Dodik će predložiti Narodnoj Skupštini da ih ukine. Jesu li oni kada su donošeni bili iznuđeni pod pritiskom stranaca, ili je ovo što se sada dešava zapravo „promjena iskaza“ glavnog svjedoka, tj., Milorada Dodika. Pod čijim pritiskom i prijetnjom on sada mijenja „iskaz“, odnosno ruši zakone, da li je po naknadnu pamet morao ići u Beograd, ili je po „promjenu“ iskaza“, morao otići čak u Moskvu. Neka viša sila je zacijelo posrijedi.
SUBOTA, 6.NOVEMBAR
Širi se ovih dana po društvenim mrežama i drugim komunikacijski kanalima jedna čitulja iz dnevnih novina u kojoj rodbina preminulog obavještava da će se tevhid, tradicionalna muslimanska molitva za dušu preminulog održati preko Vibera. Iako se skoro dvije godine cjelokupan društveni, obrazovni, poslovni život preselio na on line platforme, ova čitulja se doživljava sa mješavinom nevjerice i smijeha.
Takav komičan efekat po pravilu izaziva konfrontiranje starih društvenih i komunikacijiskih obrazaca, vjerskih, folklornih sa novim tehnologijama i modernim kontekstom. Nije to ni pametno ni tačno jer se vjeri uskraćuje pravo na modernost, prilagođavanje duhu vremena, prihvatanje pravila igre tehnološkog napretka.
Sjetih se tim povodom jednog događaja iz rata u kojeg sam bio uvučen bez svoje volje. I u rat i u događaj. Televizija BiH snimila je u nemogućim uvjetima ratno izdanje kultne Top liste nadrealista koja je sadržavala nekoliko skečeva koji su se menadžmentu učinili neopriličnim, škakljivim. Pa je pozvano nas 15-20 ljudi iz medija, kulture, vjerskog života da u funkciji neformalne, ad hoc cenzure pogledamo Nadrealiste i kažemo svoje mišljenje o njihovoj podobnosti za javno emitiranje. U jednom od sp**nih skečeva predstavljen je tzv. Superhodža, glumio ga je Zenit Đozić, koji u svojoj ordinaciji prima pacijente, mušterije, pregleda ih, dijagnosticira im falinke i izdaje im takozvane „hodžine zapise“ koje je prethodno isprintao iz kompjutera.
Ništa u tom duhovitom prilogu nije bilo sp**no, osim što su se urednici i direktorica, stranački imenovana na tu dužnost, zabrinuli da bi reakcija vjerskih lidera mogla biti negativna, a njihovo mišljenje je u tom vremenu bilo jako važno. Ne bi nimalo valjalo ako bi se dogodovštine u „Superhodže“ unutar struktura moćne Islamske zajendice doživjele kao blasfemija i uvreda tog časnog poziva. Bilo je to vrijeme kada je poglavar te Islamske zajednice reisuulema Mustafa Cerić dominirao ne samo vjerskim životom, nego i javnim, poltičkim, kulturnim, vojnim prostorom.
Nevažno je danas kako se ta cenzorska sesija okončala, mislim da nije ništa izbačeno iz „Nadrealista“. Bitnije je primijetiti da danas, tridesetak godina kasnije, onaj čijeg su se suda tada svi bojali, Mustafa Cerić, poput Zenitovog superhodže, svakodnevno ispisuje i preko novih tehnololgija, društvenih mreža, odašilje u javnost svoja razmišljanja, sudove, kritike, da ne kažem-hodžine zapise.
NEDJELJA, 7. NOVEMBAR
Pravo je zadovoljstvo i jedinstven medijsko-sportski užitak bilo protekle nedjelje gledati na Hrvatskoj televiziji prenose Evropskog prventsva u plivanju koje se održavalo u ruskom Kazanju. (Treba li uopće napominjati da nijedna ovdašnja televizija nije bila zainteresiramna da otkupi prava na taj događaj).
Na svako pojavljivanje naše plivačice Lane Pudar, a bilo ih je skoro desetak u pet danam komentator bi posegnuo za novima naramkom stručnih, biranih komplimenata kojima je obasipao 15-godišnju plivačicu iz Mostara „plivačko čudo iz BiH“, kako ju je predstavljao.
Zašto je to bilo tako okrepljujuće za gledatelja zadivljenog Laninim uspjesima? Zato što je uklon hrvatskog komentatora bio sportski, za razliku od ovdašnjeg medijskog terora koji je priču o Lani Pudar sveo na financijsko-tehnički aspekt, priglupo socilogiziranje i štetočinsko politiziranje. Od male sirene iz Mostara pravi se slučaj, a ne nezapamćen sportski fenomen u novijoj povijesti ovdašnjeg sporta. Priča se, odnosni lamentira nad neadekvatnim uslovima, insistira se (ne)brizi tzv.šire zajendice, neophodnosti da ona ode u neku drugu, ekonomski potentniju i sportski kultivisaniju sredinu. Tim se potpuno na marginu guraju nevjerovatni rezultati, fantastičan napredak kojeg Lana ostvaruje iz trke u trku. Hrvatski komentator je tokom trke na 200 metara delfin bi impresioniran samouvjerenošću, gotovo drskošću mlade plivčice koja je skoro 150 metara bila na čelu, Sa iskustvom i snagom za kratko vrijeme će, govorio je on, ova mlada plivačica završavati ovakve trke pobjednički.
Konačno kao dokaz da nije baš svugdje sjajno a samo kod nas neuslovno za velike talente, govori uspjeh plivačice iz Srbije Anje Crevar, koja je do evropske madalje trenirala u podrumu svoje kuće u minijaturnom bazenu. Jer ni u njenom gradu u Vojvodini nema bazena kao ni u Laninom Mostaru.
Lana Pudar je čudo od talenta, sportske volje i odgoja. Ona spada u kategoriju iznimnih talenata. Do sada je ostvarila sve što je planirala sa svojim trenerima i porodicom i nigdje na svijetu sa svojih 15 godina ne bi postigla više nego što je ostvarila trenirajući i živeći u BiH, ovakvoj kakva je.
(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak 8. novembra 2021)
(0)
