Mnogo potcjenjuju Bošnjake. Milorad i družina. Dok sprema rat, puna su mu usta mira. I svima oko njega. Sasvim je jasno da isti scenarij čitaju. Isti onaj koji je bio na stolu ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Isti onaj u koji je gledao zločinac Mladić, pa djeci, netom pred strijeljanje njih i njihovih roditelja preko žice dijelio čokolade i govorio im da se ne brinu.
Kažu, sve je isto ove 2022. kao one 1992. Mnogo toga jeste isto, ali sve nikako nije. Bošnjaci su dobar narod. Ali nisu naivan narod. Moglo im se lagati, moglo ih se slagati, ali najstrašnijoj istini su svjedočili.
Živjeli su je. Mnogi nisu, ali oni koji jesu preživjeli više ne mogu biti slagani. Dugo vremena su, zbog straha, spavali, a jednim okom čuvali stražu. Sada, i kada oba oka zatvore, u njima je budan refleks koji pokreću laži koje bi ih trebale umiriti.
„Srbi se zalažu za mir“, jedna je od posljednjih izjava Milorada Dodika. „Nemam namjeru za ratom, nikakvim sukobom“, izgovara Dodik pred predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, dok poručuje kako će RS biti država i kako će se pripojiti Srbiji. I Vučić napamet zna scenarij na čijim koricama stoji natpis „Velika Srbija“, pa dok milijarde eura troši na kupovinu o*****a, govori kako „moraju sačuvati mir“. I Srpska pravoslavna crkva kao da ne gleda u Božije, već u hegemonističke, velikosrpske zapovijedi.
Kao da niko nikada nije vidio snimke Karadžića, Mladića i Krajišnika kako uoči operacija ubijanja po savjet odlaze u SPC. Kao da niko nije gledao snimak ispraćaja „Škorpiona“, koji će ubijati, strijeljati vezanu djecu. Kao da je moguće prevariti ikoga podmetanjima o „zlim muslimanima“ koji Srbe tjeraju da ih ubiju, kako je to 90-tih pokušao raditi Atanasije Jevtić: „Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Srijemu, Bosni i Hercegovini. (…) I što možemo reći drukčije nego što je rekla mudra Židovka zlobnim i agresivnim muslimanima: ‘Praštamo vam što ste nas ubijali, ali ne možemo vam oprostiti ako nas prisilite da vas ubijamo’.“
I danas, kada patrijarh srpski Porfirije gleda nepravdu, otimanje, skrnavljenje dostojanstva ljudskog, kada svjedoči djelima koja su daleko od zadovoljstva Božijeg, i kada gleda ljude nevjere, krivce kada gleda, govori kao da se žrtvama ruga: “Važno je da svi znamo da briga o svojim pravima i potrebama nikada ne otima i ne ugrožava tuđa prava”. Ni riječi o napadima na „tuđa prava“ u Gacku, Foči, Prijedoru, Brčkom, Janji…
Bila je 1991. godina, mjesec oktobar, kada je Radovan Karadžić s govornice Skupštine Republike Bosne i Hercegovine prvi put javno zaprijetio ratom i genocidom: „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer se muslimanski narod ne može odbraniti ako rat bude ovdje.“ U istom mjesecu, u presretnutom razgovoru, Karadžić govori sljedeće: „Moraju znati da oko Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije normalno, pa oni će nestati. Sarajevo će biti karakazan u kojem će izginuti 300.000 muslimana.“
Nisu pobili koliko je Karadžić planirao. Ali pobili su previše. Da je jedna osoba, bilo bi mnogo, a ubili su 12.000 osoba. Da su ubili jedno dijete, bila bi tragedija. A ubili su 1601. Samo u Sarajevu.
Karadžić je nastavio lagati. I dok je bio Radovan, i kada je sam bio laž – Dragan Dabić. I danas jednako laže, kao što lažu oni koji slijede politiku velikosrpskog nacionalizma.
Muslimani bi da natjeraju Srbe da žive po šerijatu”, “Nema etničkog čišćenja, nije to naša politika. Nikad. Nikad nismo doprinijeli pomjeranju ljudi. Muslimani su htjeli silom da odu. Nismo ih mogli zaustaviti“, “Ne vidim ništa loše u Velikoj Srbiji“… Riječi Karadžića? Ili Dodika?
Ja sam odgovarao sve tri zajednice od rata i želio sam da sačuvam mir. Moram po stoti put da razjasnim da Srbi nisu prijetili ratom. Srbi nikada nisu napali muslimane“, onako kako je Karadžić govorio nekada, Dodik govori sada.
Možda ima onih koji su spremni vjerovati. Bošnjaci nisu. A nakon opkoljenog Sarajeva, nakon bijelih traka Prijedora, nakon Višegrada i Zvornika, nakon krvave Drine, nakon Trnopolja, Keraterma i Omarske, nakon Tomašice, nakon Sušice, Kravice, Branjeva, nakon Kamenice, nakon genocida u Srebrenici, poslije Potočara, Bošnjaci su sebi zabranili da više budu slagani.
Bošnjaci šute. Znaju šta im se opet sprema i šute. Ali i oni su spremni. Ono „opet“ se neće ponoviti. Primaju udarce, i još ne uzvraćaju, jer nisu „zlobni i agresivni“. Imali su poriv i osjetili poziv da se u safovima, zbijeni u redove, okupe i u Janji i u Brčkom i u Prijedoru i u Foči i u Gackom…
Da tekbirom poruče da su tu i da je napad na bilo kojeg Bošnjaka napad na sve Bošnjake. Da poruče kako su pokazali da i u ratu ne daju ni tuđe svetinje, a da je pucanj u Allahove kuće pucanj u njihove duše. Bošnjaci su ostali u domovima, ali refleks u njima je probuđen. Boje se, ali ne ljudi. Bošnjaci se boje Boga, ne žele da pogriješe i da se o druge ljude ogriješe. Ali ako im se nastavi lagati, ako ih nastave potcjenjivati i napadati, ako im duše ne ostave na miru, onda ni mira neće biti. Oni koji rat spremaju, dok o miru govore, to bi morali znati. I stalno imati na umu.
(Hayat)
(0)
