U nedostatku samopouzdanja da brani svoje vrijednosti u inostranstvu, Zapad je počeo uvoziti principe svojih neprijatelja, piše analitičarka Sherelle Jacobs za ugledni britanski list „The Telegraph“ u kolumni koju prenosimo integralno.
Piše: SHERELLE JACOBS
Kako se nazire invazija na Ukrajinu, nije samo sudbina jedne nacije ta koja visi o koncu. To je cijeli Zapad. Nakon što je komunizam pobjeđen u Hladnom ratu, američki učenjak Francis Fukuyama je zloglasno predividio “kraj historije”, a svijet će se mirno uskladiti sa liberalnim demokratskim vrijednostima pobjedonosnih sila. U to vrijeme, samo nekoliko njih se pitalo je li to možda oholost. Fukuyama je zapravo samo unosio u mainstream ideje rusko-francuskog mislioca Alexandrea Kojevea, koji je pomogao u osnivanju Evropske unije, da se izgradi po ugledu na Ameriku.
Već neko vrijeme mi znamo da je Fukuyama bio katastrofalno u krivu, ali je činjenica da su sada neprijatelji slobodnog svijeta ti koji prave previđanja. Prema Vladimiru Putinu, svjedoci smo “kraja liberalizma”. Zapad je “zastario”, tvrdi Putin, kako se EU fragmentira a američko povjerenje urušava. U nemogućnosti da živi sa svojim vrijednostima – ili ispriča novu galvanizirajuću priču o slobodi prilagođenoj modernoj realnosti – teško je pobjeći od zaključka da Sjedinjene Države i Evropa riskiraju prevrtanje u smrtnosnu spiralu poniženja i propadanja.
Usred teatra i haosa – dok Sjedinjene Države evakuiraju svoju ambasadu, a London optužuje Putina da planira državni udar kako bi postavio marionetu u Kijevu – jedna stav je jasna – Amerika je jednom za svagda napustila evanđeoski liberalizam koji je zagovarala kao svjetski hegemon posljednjih 30 godina.
Od Hladnog rata Amerika je zagovorala stajalište da vrijednosti slobode, demokratije i ljudskih prava nisu samo kulturne pojedinosti već univerzalna dobra koja se trebaju izvoziti. Da će Zapad biti pri ruci da oslobodi hrabre Davide od autokratskih Golijata. I da bi, kako se neslobodne zemlje integriraju u globalnu ekonomiju, organski slijedila demokratizacija. U temelju svega toga bila je gorljiva vjera da demokratski liberalizam označava krajnju tačku evolucije čovječanstva, upravo kako je tvrdio Fukuyama.
Takvo ideološko samopouzdanje nagnalo je Clintonovu administraciju da proširi NATO do granica Rusije. To je potaknulo nastojanja Evropske unije da asimilira Ukrajinu. Ipak, odlučnost je počela opadati nakon katastrofa u Iraku i Afganistanu, kao i globalne finansijske krize. A sada, suočeno sa Putinovim prijetnjama, ono se urušava.
Čak i ako ruski predsjednik ne napadne svoga susjeda, u nekom smislu je već pobijedio. Saveznici Ukrajine su pokazali svoju nevoljnost da je brane. Dok je Joe Biden gotovo dopustio Moskvi da napravi “manji upad”, Njemačka je blokirala NATO saveznike da pošalje o*****e Ukrajini.
Time je razotrkiveno „siromaštvo“ zapadnog vodstva. Nedavni događaji donijeli su kući moralnu prazninu Njemačke – ne samo njeno oslanjanje na ruski plin, već i njeni zasljepljujući pacifizam. Bez obzira na ulog, najveća evropska sila bježi u strahu od trnovitih egzistencijalnih sukoba. U međuvremenu, Amerika koja je sve više bipolarna, ne zna da li da odustane ili da se uhvati za svoj nekadašnji svjetonazor po kojem je planeta podijeljenja između slobodnih i neslobodnih. Počinje podržavati ideju da je Ukrajina dio ruskog područja, vraćajući se staroj politici “sfera utjecaja” koju je zagovarala od 19. stoljeća do Hladnog rata. Ipak, u isto vrijeme mnogi američki zvaničnici maštovito se drže ideje da Rusija još uvijek može biti asimilirana u postojeći svjetski poredak – i tako biti spriječena od formiranja saveza sa Kinom.
Takva naivnost pokazuje koliko je Zapad postao očajan i zbrkan. Sveobuhvatni cilj ruske vanjske politike nije samo podizanje odbrambenih tampona na svojim dugim kopnenim granicama na račun zemalja poput Ukrajine, već osiguravanje opstanka Putinovog režima. Ideja da Rusija može biti apsorbirana u zapadni poredak protiv Kine je smiješna. Koliko god mu se popuštalo, Putin će nastaviti držati Zapad pri ruci, dok produbljuje veze sa Pekingom. Ako mu zapadne sile dopuste da osigura pobjedu u Ukrajini, neće spriječiti mnogo veću krizu, već će stvoriti presedan. Kina će biti ohrabrena u svojim potencijalnim planovima za invaziju na Tajvan.
To ne znači da je samouvjereni Zapad iz prošlosti bio savršen. Dugo sam imala ozbiljnu zabrinutost zbog prevelikog samopouzdanja Zapada u svoju vanjsku politiku. Revni pokušaji ne samo odbrane svojih vlastitih vrijednosti, već i njihovog aktivnog nametanja često su se pokazala kontraproduktivnim, dajući argumente autokratima koji su lažno tvrdili da je sloboda zapadni koncept. Taj je dojam postao djelomično otrovan na Bliskom istoku. Ista vrsta evangelizma odozgo prema dolje izazvala je populističke reakcije protiv Evropske unije u njenom dvorištu. Ali posljedice odustnosti moći i smjelosti Zapada su možda jednako zabrinjavajuće. Veliki narativ o slobodi možda je nosio velike nedostatke, ali je Ukrajina razotkrila opasnosti svijeta u kojem Zapad više ništa ne zastupa.
Nakon svega, trenutno glavno pitanje nije da li je Zapad sposoban držati se svojih principa u inostranstvu, već je li sposoban to učiniti kod kuće. Amerika i Evropa postaju uvoznik, prije nego izvoznik, vrijednosti. Uzmite sada uvriježeno uvjerenje da, u određenim ekstremnim okolnostima, zdravstvena sigurnost iz “predostrožnosti” mora nadjačati slobodu. To je postalo ukorijenjeno od kada su zapadne zemlje pokušale oponašati kinesku blokadu koronavirusa, alat za javno zdravstvo bez presedana inspiriran jezivim fangkong (“spriječiti i kontrolirati”) sistemom upravljanja krizom, primjenjenim protiv Ujgura. Kako tehnologija nadzora napreduje i utrka u naoružanju s umjetnom inteligencijom se zahuktava, u međuvremenu stav da će Zapadnjaci postati “više Azijski” u privatnosti također dobiva na snazi.
Novi brend liberalizma je prijeko potreban. Onaj koji se zalaže za svetost nacionalne države, umjesto da je potkopava i podržava zemlje poput Ukrajine kada je to potrebno. Onaj koji priznaje da je liberalna demokratija daleko od neizbježne i koji se mora stalno braniti i kod kuće, i u određenim okolnostima, širom svijeta. Onaj koji se oduprire samopreziranom metropolitanskom impusu za koji se Zapadu možda isplati više boriti.
Ako ne, mogao bi se dogoditi užasan obrat u Fukoyaminom “kraju historiju”. Daleko od marša prema liberalnom prosvijetljenju, svijet se možda približava mekom totalitarizmu.
(Priredio: S. BEGOVIĆ)
(0)
