U pijanim će noćima uz neobuzdan smijeh prepričavati kako je u Budvi ponizio “Turkinju”.
Budva, sinoć. Ulica 22. novembra. Centar grada.
Porodica iz Katara – supruga, suprug i djeca – šetaju trotoarom. Žena nosi hidžab.
Na balkonu apartmana ispod kojeg prolaze mladić loče. Što kažu: đe ima, tu se i prosipa. Mladić alkoholom polije ženu koju prvi put u životu vidi. Ali je mrzi tako snažno da ima potrebu da je javno ponizi. Više od toga: da je ponizi pred djecom.
Novine nisu objavile ime napadača. Dobili smo samo inicijale: N.R. I informaciju koja keže da je austrijski državljanin srpskog porijekla.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Porodica, sazajemo dalje, vidno uzrujana odlazi u policiju. Koja privede stoku sa balkona.
Onda na scenu stupa legendarno crnogorsko pravosuđe. Majmun je platio 250 eura zbog, pazite sad, “drskog i bezobzirnog ponašanja na javnom mjestu”. Onda je pušten. Ako mu ćale drži piljaru ili mesaru u predgrađu Beča ili u Klagenfurtu, može svaki dan, do kraja ljetovanja, pivom polivati muslimane, dva-tri puta dnevno.
To košta, ali što vele: merak se plaća.
Ako je elementarno inventivan, može to i snimati, pa objaviti na društvenim mrežama. I za svoj video-uradak biti nagrađen hiljadama lajkova govana kakvo je i sam. Jer društvene mreže su, kao i kanalizacija, prirodno okruženje svakog govneta.
Ono što je crnogorsko pravosuđe okarakterisalo kao “drsko i bezobzirno ponašanje na javnom mjestu” (a koliko je kazna za takvo ponašanje na ne-javnom mjestu: 5 eura?) zapravo je školski primjer zločina iz mržnje. Hate Crime, ako ima takvoga.
Napad koji je ta vreća potrošenih kondoma izvela bio je sračunat na maksimalno poniženje napadnute. Jedini motiv napada je to što je muslimanka.
Opisano je, na neki način, čak gore od svinjskih glava bačenih u dvorište džamije, što je raširen vid zabave u BiH entitetu Republika Srpska. Jer je u Budvi poniženju i brutalnoj uvredi bila izložena živa žena. A ljudi pate više od kamena.
Šta je, onda, adekvatna kazna za opisani zločin iz mržnje? Prije nego što počnete sa liberalnim sranjima o tome kako kazna ne smije biti odmazda, nego mora imati vaspitnu dimenziju (baš kao da odmazda vaspitnu dimenziju nema), da vas pitam nešto.
Jeste li gledali De Palmino remek-djelo Carrie? Ako jeste, znate da je u tom filmu riječ o djevojci sa natprirodnim sposobnostima koju zlostavljaju u školi. Znate šta bude na kraju. Mala govna poput onoga iz Budve toj djevojci prirede ultimativno javno poniženje. Na maturskoj večeri poliju je svinjskom krvlju, nakon čega se masa mladih ljudi neobuzdano smije, kao što se, možemo pretpostaviti, smijao skot koji je sa balkona alkoholom polio ženu u hidžabu.
Carrie onda odluči da je poniženja i zla bilo dosta. I da se u ubilački pohod: krvavo se osveti svima koji su je ponižavali.
Sad, da vas pitam nešto. Iskreno, ali iskreno: je li vam bilo žao ijednog skota kojega je stigla njena osveta?
Šta mislite, šta je bliže pravdi: ono što je uradila Carrie ili da je sud one koji su je sveli na krpu natopljenu svinjskom krvlju kaznio sa po 250 dolara?
Napokon: da je vašu suprugu ili kćerku neko izložio poruzi i poniženju tako što je pred drugim ljudima polio alkoholom, svinjskom krvlju ili spermom, recimo, da li biste smatrali da je pravda zadovoljena novčanom kaznom, pa još, da bude gore, simboličnom novčanom kaznom?
To su teška pitanja na koja nema lakog odgovora. Mi smo istrenirani da sebi ta pitanja ne postavljamo i da vjerujemo u sistem. Ali šta kada vas, smiješnom kaznom napadaču – kaznom koja nije drugo nego način na koji takozvana “ruka pravde” preuzima ulogu zlostavljača – sistem dodatno ponizi? Hoćete li pognuti glavu i biti pokorni nepravdi? Ili ćete protiv sistema koji nepravdu diseminira ustati i tako postati njegova meta?
Šta će se dešavati nakon otrovnog, zlog napada iz mržnje koji je opisan? To možemo zamisliti sa najvećom sigurnošću.
Šta mislite: koliki su izgledi da će se mladić pokajati, postidjeti i reći sebi: nikada više? Koliki su izgledi da mjesecima neće mirno spavati zbog onoga što je počinio?
Pitanja su, dakako, tek retorička. Ti izgledi ne postoje, osim u glavama liberalnih zakonodavaca.
Mala će uš, splačina, krme, proliv, povraćka, hijenina pišaća, fašistički isprdak, tragični nesporazum očeve ćune i majčine rodnice, hodajući i neoborivi prilog tezi da čovjek nije životinja koja misli, nego tek zla zvijer, kući u Austriju otići u dobrom raspoloženju. Sa prijateljima, koji su jednak otpad kao i on, u pijanim će noćima uz neobuzdan smijeh prepričavati kako je u Budvi ponizio “Turkinju”.
To što je učinio neće ponoviti u Austriji, jer tamo se ne bi izvukao sa 250 eura.
Žena koju je pokušao onečovječiti, žena koju je ponizio i uvrijedio kući će otići ozlojeđena i povrijeđena. Ni ona ni njena djeca nikada neće zaboraviti zlo koje joj je naneseno. Njen će muž dugo osjećati poniženje. I pitati se je li trebao postupiti drugačije. Je li, umjesto u policiju, treba otići ravno u napadačev stan.
Ima zlih djela koja nanose rane što ne mogu zacijeliti. Zlih djela koja nanose ranu koja ne samo da ne može zacijeliti, nego ranu koju, i kada je zlo okončalo svoje nedjelo, ono nastavlja produbljivati i obnavljati.
Ako postoje ljudi koji u svoj njegovoj monstruoznosti razumiju taj mehanizam zla; ako postoje ljudi koji žive krvareći, dok im oni koji su ih povrijedili, uz divlje cerekanje i bahato uvjerenje da su kazni umakli i da kazna ne postoji, kao u kakvom satanističkom ritualu nastavljaju zabadati nož ravno u rane – oni žive u Bosni.
(SB)
(358)
