ANTE TOMIĆ ‘BRINE ZA PLENKOVIĆA’: “Okružen je laskavcima, tačno ondje gdje je i Tuđman bio devedeset šeste…”

Andrej Plenković dobru je polovicu svoga života proveo u Bruxellesu, spremno kimajući na sve što su mu eurobirokrati zapovjedili, i trebao bi najbolje znati da ovdje odavno više ništa nije naše i da mi ni o čemu ozbiljnome ne odlučujemo. Kad jedan koji od devet do pet uglavnom radi da udovolji Nijemcima koji ovdje drže telefonske komunikacije, i da usreći Mađare koji kontroliraju naftu i plin…

 

 

Piše: Ante TOMIĆ 

 

Kratko nakon što je u Oluji ostvario svoj životni san, Franjo Tuđman je s užasom shvatio da u hrvatskoj nezavisnosti vjerojatno neće dulje uživati.

 

 

U studenom devedeset šeste vratio se iz Amerike, iz bolnice Walter Reed u Washingtonu, gdje su ga otpustili sa zlosutnom dijagnozom koju se javnosti, a možda ni sebi samome, nije usudio priznati. “Zar ne može čovjek biti malo nahlađen”, odbrusio je novinarskim neotesancima koji su se usudili spomenuti imenicu karcinom.

 

 

Spustio se na Pleso smrknut, kao da ne može dočekati da nekome otkine glavu, a specijalno ga je nervirala opozicija, nezahvalna i nelojalna gomilica nekakvih račana, budiša, gotovaca i drugih budala, koja je veleizdajnički rovarila i dok je on s druge strane Atlantika obilazio liječnike, nije mu dopustila ni da u magnetskoj rezonanci sklopi oči, odahne načas od državnih briga i posveti se osobnima.

 

 

Još im je u aerodromskoj zgradi zaprijetio: “Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske države i hrvatske nezavisnosti. Ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima. Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti. Ne samo povezuju, nego im se nude. Ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude.”

 

 

Ostao je upamćen ovaj govor kao rani znak jedne bolesti, sasvim drugačije od one zbog koje je Tuđman otišao u Wahington i koja je pomuklo napredovala u njemu iduće tri godine. Ova bolest nije boljela, i nije slabila pacijenta, već ga je snažila, ali je za one oko njega bila neuporedivo pogubnija.

 

 

Crni, žuti i zeleni vragovi bili su znak da predsjednika napušta razum. Zbog njegove paranoje od vanjskih neprijatelja počeli su se nadzirati novinari i sabotirati djelovanja opozicijskih stranaka, zanemarivale su se demokratske vrijednosti i običaji, država nam je polako, ali neumitno klizila u diktaturu u kojoj su se na koncu, da se predsjednik ne naljuti, čak i nogometna prvenstva namještala.

 

 

Valja se stoga stalno vraćati na ovaj trenutak i pomno paziti ako se u današnjem vremenu nešto slično dogodi, ako netko u vlasti fantazira da su se njegovi politički protivnici urotili s nekakvim stranim dušmanima, kao što je premijer Andrej Plenković u ponedjeljak bubnuo: “To uopće nema nikakve dileme, to je sve orkestrirana operacija i akcija točno jasno vidljivih i prepoznatljivih aktera, samo moramo još vidjeti koliko je ona samo unutarnja, a koliko je i vanjska.”

 

 

Strahovati da netko izvana kroji političke prilike u ovoj državi bilo je smiješno još i prije četvrtine stoljeća, kad je to primjetio predsjednik koji se vraćao s liječenja u Washingtonu, a od toga vremena Hrvatska je samo bivala ovisnija o drugima, mic po mic gubila na svojoj suverenosti.

 

 

Andrej Plenković dobru je polovicu svoga života proveo u Bruxellesu, spremno kimajući na sve što su mu eurobirokrati zapovjedili, i trebao bi najbolje znati da ovdje odavno više ništa nije naše i da mi ni o čemu ozbiljnome ne odlučujemo. Kad jedan koji od devet do pet uglavnom radi da udovolji Nijemcima koji ovdje drže telefonske komunikacije, i da usreći Mađare koji kontroliraju naftu i plin, i ulizivački se naceri Austrijancima koji su kupili banke, i nakloni Talijanima koji upravljaju maloprodajnim lancima, i dobije peticu od Turaka koji ulažu u hotelske lance, kad takav netko dakle spomene neke koji bi izvana željeli vladati Hrvatskom, opravdano je upitati tko su ti izvana, zar ima još nekoga tko ne gospodari našom zemljom i što je za vladanje ovdje uopće preostalo?

 

 

Da odnekud i dođu strani dušmani, ukažu se iz smjera iz kojeg ih nikad ne bismo očekivali, jadna i nevoljna hrvatska opozicija baš im ništa ne bi mogla ponuditi. Vrijednost Peđe Grbina u Judinim škudima je beznačajna. Čitav bi se Domovinski pokret prodao za dva bakrenjaka. Nejasno je čak i na kojem bi jeziku strani dušmani komunicirali s domaćim izdajnicima. Dobro, Nino Raspudić zna nešto malo talijanskog, ali Miro Bulj ni hrvatski ne govori.

 

 

Nema zaista nigdje nikoga tko bi rušio hrvatsku vlast, ni u zemlji ni izvan nje. Slušajući Plenkovića treba se zabrinuti samo za njega samoga. U drugom mandatu, bez prave konkurencije ni u svojoj ni u tuđim strankama, autoritarni vladar okružen laskavcima, u jednu riječ, točno ondje gdje je i Tuđman devedeset šeste bio, premijer nam je na sigurnom putu u ludilo.

 

(SB)

(27)

ANTE TOMIĆ ‘BRINE ZA PLENKOVIĆA’: “Okružen je laskavcima, tačno ondje gdje je i Tuđman bio devedeset šeste…”

| Kolumne, Slider, Šokantno, Vijesti |
About The Author
-