Orbanov drug Dodik poručuje predstavnicima institucija iz Sarajeva koji treba da dođu u Banjaluku da to mogu učiniti ako se dobro očiste, počešljaju i operu ruke, da mu ne bi tamo donijeli neki miris, smrad iz Sarajeva.
To on iz Laktaša — gdje iz vremena svoje mladosti od higijene pamti poljske toalete i bunare — poručuje onima iz Sarajeva, grada koji leži na rijeci Miljacki, na rječicama, potocima, izvorima čiste vode, šadrvanima iz kojih se voda može piti, a mnogima je higijena dio svakodnevnih vjerskih obreda (namaza). Za takve ispade mržnje u kafani policija bi u normalnoj državi izrekla barem prekršajne kazne.
Piše: Azem VLLASI
Građani Bosne i Hercegovine, bilo koje nacionalne ili vjerske pripadnosti, velikim dijelom su okrenuti vrijednostima koje nazivamo evropskim — demokratiji, ljudskim pravima i slobodama, vladavini prava, toleranciji, ravnopravnosti — i to više nego što su Viktor Orban, Milorad Dodik, Aleksandar Vulin, a bogami i Vučić, i njima slični, kojih nije malo po Evropi. Jer, Bosni i njenim građanima to je jedini uslov za opstanak i normalan život u miru, poslije svega što im se desilo. Za navedene pojedince i njima slične Evropa je uglavnom geografski pojam, a ono drugo – tek ako se uklapa u opus njihovih interesa i potreba. Jedini prozor u svijet i uzor za Dodika je Rusija preko Srbije. On se od Evrope distancira, ismijava je i vrijeđa, jer je vidi kao smetnju za svoju vlast, opasne namjere i manipulacije.
Istorijski gledano, posvećenost građana Bosne tim vrijednostima izvire iz njihove duge tradicije zajedničkog života u toleranciji, međusobnog uvažavanja i poštovanja različitosti. Nezamislivo je da jedan normalan građanin Bosne, ako ga u svoje ralje nije uvukla slijepa mržnja i šovinizam, može javno izgovoriti uvrede kao Dodik ili Orban prema evropskim Muslimanima, dakle Bošnjacima. Orban je navodno zabrinut kako će Evropa da integrira unutar sebe Bosnu sa dva miliona Muslimana. Zapravo, on se tako populistički dodvorava desnim nacionalistima u Mađarskoj i po Evropi. Kao da zaboravlja da širom Evrope živi preko petnaest miliona muslimana i to pridošlih sa prostora vanevropske tradicije, a uglavnom integrisanih u sistem evropskih vrijednosti. Vjerovatno Orban i o njima isto misli. Ali lakše mu je udariti na Bosnu i Bošnjake.
Prije rata potpaljenog na etničkoj i vjerskoj osnovi, Bosna je bila ono što je danas Evropa; baštinila je iste vrijednosti. Orban ne vidi koliko je dojadio Evropi, gdje je već označen kao ,,crna ovca”. Zajedničke odluke EU, koje mu nisu po volji, ignoriše i one nemaju primjenu u Mađarskoj. Jedini su mu pravi prijatelji Dodik i Vučić, a za Srbiju i entitet RS kaže da su ključni faktori stabilnosti. To znači da tek kada se njihove ambicije i zahtjevi ispune, biće tu mira i stabilnosti. Dok su svi u Evropi zabrinuti zbog Dodikove opasne i destruktivne politike, koja ugrožava mir i opstanak Bosne, Orban u Banjaluku šalje Olivera Varheljija, koji je njegov kadar, da se upozna sa putokazom za secesiju iz BiH, koji će usvojiti Skupština RS. Uz to mu obećava pozamašan iznos novca, koji će dobiti kao nagradu, i obećava da će staviti veto na eventualnu odluku EU o sankcijama zbog takvog djelovanja. Orban ne poziva Mađare iz Rumunije, kojih tamo ima oko dva miliona, ili one iz Slovačke ili Srbije, da se otcijepe od tih zemalja i pripoje Mađarskoj. Tamo to ne smije.
Orbanov drug Dodik poručuje predstavnicima institucija iz Sarajeva koji treba da dođu u Banjaluku da to mogu učiniti ako se dobro očiste, počešljaju i operu ruke, da mu ne bi tamo donijeli neki miris, smrad iz Sarajeva. To on iz Laktaša — gdje iz vremena svoje mladosti od higijene pamti poljske toalete i bunare — poručuje onima iz Sarajeva, grada koji leži na rijeci Miljacki, na rječicama, potocima, izvorima čiste vode, šadrvanima iz kojih se voda može piti, a mnogima je higijena dio svakodnevnih vjerskih obreda (namaza). Za takve ispade mržnje u kafani policija bi u normalnoj državi izrekla barem prekršajne kazne.
Događanja u Bosni i Hercegovini i u vezi sa njom nisu samo njena unutrašnja slika i prilika. Već trideset godina na ovu državu se nasrće iznutra i spolja. Zapravo, pitanje je da li bi se desio takav unutrašnji sukob da nije bilo spoljnog nasrtanja na nju. A nasrtaji spolja još nijesu prestali.
Rijetko bi koja evropska zemlja sačuvala unutrašnju stabilnost, ako bi se unutar nje čačkalo u međuetničke odnose, kako se to radilo i radi prema Bosni. U Belgiji žive Flamanci i Valonci, u Španiji Katalonci, Baski, Španci. U Velikoj Britaniji žive Englezi, Škoti, Velšani, Irci. U Slovačkoj živi brojna zajednica Mađara, u Rumuniji takođe. Evo, u S. Makedoniji žive Makedonci sa Albancima, kojih je koliko i Srba u BiH, pa nema govora o secesiji. Orban je ugostio Gruevskog, bjegunca iz S. Makedonije, koji je ozbiljno ugrozio tu zemlju.
Upravo zbog te etničke, vjerske, kulturne i svakojake druge šarolikosti, svoj mir i stabilnost Evropa bazira na toleranciji, poštovanju građanskih prava, međusobnom poštovanju i razumijevanju, a ne dopušta huškanje, mržnju i širenje predrasuda. Izvukla je pouke iz svoje ranije istorije stradanja zbog takvih sukoba. Sada, ovakva, sa vrijednostima tolerancije, suživota i jednakosti, postala je poželjan uzor i model u svijetu. Evropa mora pomoći da i Bosna bude takva. Nema niti jedan razlog da se Bosna tretira drugačije. Ne treba na Bosnu gledati kao na poseban, a pogotovo ne kao na beznadežan slučaj, zato što tamo ima muslimana. Evropa mora da stane u odbranu Bosne i njenih građana od ljudi poput Orbana, Dodika i njihove sabraće iz Beograda i Moskve. Ovakva Bosna je sazdana po projektu Dejtonskog sporazuma i kao takva prihvaćena od strane Evrope. Nema sumnje da će SAD braniti taj projekat. Nažalost, EU ne pokazuje odlučnu posvećenost očuvanju takve Bosne. Insistiraju i savjetuju da se kriza riješi dijalogom. Naravno, dijalog je glavna alatka politike, ali za Dodika i one koji ga spolja podržavaju na njegovom putu ka secesiji dijalog ima svrhe samo ako će se za stolom prihvatiti ono što on traži.
A to znači da Bosne ne bude. Zato pored dijaloga moraju uslijediti i druge mjere koje će ga zaustaviti. Evropska zajednica ima snage i to može. Nacionalizma ima svuda, pa i u Evropi, ali nesreća Bosne je što se na njene unutrašnje prilike utiče sa pozicija dva neprosvećena rigidna nacionalizma iz susjedstva, a sada njima pravi društvo i Orban sa pozicija istoga soja nacionalizma. Oni koji zagovaraju uređenje odnosa samo po etničkoj osnovi, bez građanske demokratije, zapravo trasiraju put ka disoluciji i njenom razbijanju po etničkim linijama. Etnička ravnopravnost i načela građanske demokratije ne isključuju se međusobno. Etnička ravnopravnost nije upitna. Sva tri naroda su u Bosni ravnopravno zastupljena u organima vlasti na svim nivoima i ne može se reći da je neko diskriminisan po tom osnovu. Savjetovati većinskoj Bosni da se prvo treba oprati sapunom, pa parfemom, da bi se težilo uređenju zemlje na principima građanske slobode, isto je kao poruka da iz Sarajeva u Banjaluku mogu doći čisti, oprani i bez mirisa, ,,smrada” Sarajeva.
Putem kojim danas ide Milorad Dodik, prije trideset godina krenuo je Radovan Karadžić. On se osilio i zbog toga što Evropska unija nema jedinstven stav o tome kako ga zaustaviti. Grlatiji su oni koji Dodika ohrabruju od onih koji ga samo verbalno upozoravaju da to ne čini. Za odbranu i očuvanje Bosne i Hercegovine najpozvaniji su njeni građani svih nacija i vjera, a kojima je to jedina domovina. Oni koji imaju i drugu domovinu, kao rezervnu, stvar je njihovog izbora, ali nemaju pravo zbog toga rasturiti svoju matičnu Bosnu, niti njene djelove odnijeti onoj rezervnoj. Politički dijalog mora biti glavni način rješavanja i uređenja svih pitanja i problema, ali ne o disoluciji i nestanku Bosne i Hercegovine kao suverene i cjelovite države. Glas onih kojima je Bosna jedina domovina mora se snažno čuti i uvažiti. Ali pomoć zemalja zapadne demokratije mora u tome biti konkretna, jasna i učinkovita. Važno je da se to izrazi kroz Evropsku uniju kao zajednicu svih njenih članica. Sve njene članice priznale su BiH kao suverenu i nezavisnu državu, članicu UN.
Ako nije moguće evropsko jedinstvo, onda se u tome moraju angažovati pojedine zemlje zapadne alijanse. Tu su, prije svega, SAD, a iz Evrope tu su Njemačka i Velika Britanija. Aneks 5 dejtonskih sporazuma precizira ovlašćenja visokog predstavnika za BiH i on mora da radi svoj posao. Njegova funkcija može prestati samo kada se svi potpisnici i garanti Dejtonskog sporazuma usaglase. Ohrabrujuće je što je i britanska vlada opredijelila specijalnog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu — Stjuarta Piča, uglednog i iskusnog čovjeka, koji poznaje situaciju na terenu. Britanija je uvijek imala važnu ulogu na Balkanu, a ne ide nigdje da bi se izblamirala. SAD i Britanija mogu zajedno, u saradnji sa važnim evropskim partnerima, da odigraju presudnu ulogu. Najprije da uskrate Vučićevu podršku Dodiku, a onda je sve lakše. Njemačka ima dosljednu i principijelnu politiku u podršci državnog i teritorijalnog jedinstva BiH. Francuska u tome neće izostati za važnim zapadnim partnerima. Nema nikakve sumnje da ove države zajedno mogu stati na put krizi u BiH.
(Gradski.me)
(0)
