Piše: Azem VLLASI
Sticajem istorijskih okolnosti, raspad staroga sistema i nestanak Jugoslavije desio se uporedo sa nastankom novih država od bivših federalnih jedinica i uspostavljanjem višestranačkog demokratskog sistema. U novim uslovima na vlast se dolazi preko slobodnih izbora. Dolazak na vlast i odlazak na taj način manje-više postao je rutinski proces.
Smjena vlasti se događa nešto drugačije u Srbiji. Na vlast se dolazi ili sa nje odlazi kombinacijom dva načina: preko slobodnih izbora i putem ,,događanja naroda”. U tom smislu, protesti protiv politike vlasti ovih dana zavređuju određenu pažnju i analizu. Način dolaska na vlast, ali i odlaska sa nje, preko izbora i uz ,,događanje naroda” uspostavljen je u vrijeme režima Slobodana Miloševića. Tako je sebe i svoju partiju SPS, transformisane od Saveza komunista, doveo i održao na vlasti deset godina. A onda, u oktobru 2000. godine, uz ponovno ,,događanje naroda”, na izborima izgubio vlast. Na krilima novog ,,događanja naroda”, a formalno preko izbora, došli su na vlast njegovi protivnici: Đinđić, Koštunica, Tadić, za narednih desetak godina. Počelo se vjerovati da je za to vrijeme Srbija učinila politički otklon od Miloševićeve ere i da će konačno krenuti putem nove budućnosti. Doduše, na samom početku desio se težak udar na probuđenu nadu. Ubijen je Zoran Đinđić, koji je sa svojim pristalicama nagovještavao tu novu budućnost. Bio je to dokaz koliko su jaki ostaci stare politike. Njegovi sljedbenici, prilično anemični i preplašeni njegovom sudbinom, nekoliko godina su tavorili na vlasti.
Nije prošlo mnogo vremena kada su ih sa vlasti potisnuli sljedbenici stare politike, iz koje su izrasli uglavnom nereformisani. Ulogu novog Miloševića preuzeo je Aleksandar Vučić. Partija iz koje je politički izrastao (Srpska radikalna stranka) prije smjene 2000. godine promijenila je ime u SNS, a politički otac je ostao Vojislav Šešelj. Uspeo se na vlast zajedno sa Ivicom Dačićem, koji je izrastao iz SKS-a (Savez komunista Srbije), sada preimenovanog u SPS, a politički mu je otac bio S. Milošević. Bili su koalicioni partneri na vlasti prije 2000. godine, sada vlast takođe drže zajedno. Premostili su eru onih koji su na vlast došli 2000. godine i na scenu povratili politiku iz koje su izrasli. Kamufliranu i malo prilagođenu novim okolnostima, ali u osnovi istu.
Eto, sada je prošlo desetak godina njihove druge vladavine, pa se u Srbiji opet ,,događa narod” i to u vrijeme kada je Vučić učvrstio samopouzdanje i vjeru da apsolutno kontroliše sve segmente vlasti i većinu naroda. Toliko vjeruje da je u Srbiji nesporan da može čak i u susjedstvu da se nameće kao vođa svih Srba. Svi mehanizmi vlasti – od vlade i premijera, do ministara i pravosuđa – u funkciji su predstavljanja njega kao mudrog, nesp**nog i sposobnog vođe. A on, preko medija pod svojom kontrolom, danonoćno uvjerava Srbe da im nikada nije bilo bolje prije njega. Opozicija mu je slaba i anemična, pa ga nema ko ugroziti. Parlament Srbije jedini je faktički jednostranačan u Evropi. Jedina prava opozicija je sada probuđeni dio naroda koji protestuje širom Srbije na do sada neviđen način. Sve je veći broj građana Srbije kojima se smučio način veličanja vođe i idilično prikazivanje stvarnosti, koja je daleko od toga kako se predstavlja od strane vlasti i medija pod njenom kontrolom. Prošla su vremena agitpropa i idolopoklonstva.
Sjećam se iz ličnog iskustva početaka tog modela propagandne škole proizvodnje vođe i izmišljanja neprijatelja. Zbog sukoba sa Miloševićevim režimom, dok sam branio legalnu ustavnu autonomiju Kosova, beogradski mediji, u sadejstvu sa ,,događanjem naroda”, preko mitinga oslikavali su me kao najvećeg neprijatelja Srbije, a njega veličali kao vođu svih Srba. Tražili su moju glavu, a završio sam u zatvoru. Kontinuitet te propagandne škole u novije vrijeme prepoznali smo kroz ,,događanje naroda” u formi litija u Crnoj Gori i beskrupulozne napade na Mila Đukanovića, kojeg su predstavljali kao velikog neprijatelja srpstva i srpskog naroda zato što brani nezavisnost i integritet svoje države i naroda. A Vučića veličaju kao branioca svih Srba. Već duže vrijeme najviši dužnosnici vlasti i mediji pod njihovom kontrolom glavnog neprijatelja Srbije pronašli su u Beogradu, u ličnosti Dragana Đilasa. U nemilosti su i lideri drugih opozicionih partija, ali njega smatraju opasnim za režim i samoga Vučića, i ozbiljnijom prijetnjom sadašnjoj vlasti na narednim izborima.
Ovih dana u Srbiji vidimo novo ,,događanje naroda” u formi izražavanja nezadovoljstva sadašnjom vlašću i stanjem u društvu. Taman je Vučić procijenio da je stalnim javnim nastupima preko svojih medija ubijedio narod da je u Srbiji pod njegovom vlašću sve bolje nego što je ikada prije bilo, a ono izbila pobuna. Najviše se hvalio gradnjom puteva, a nezadovoljan narod izašao baš na puteve i raskrsnice da protestuje i blokira ih na po sat-dva.
Bilo je i prve subote naroda u dovoljnom broju da se vlast zabrine, a ove druge bilo ih je mnogo više i masovnije, u preko pedeset većih gradova. Nezadovoljstvo sve većeg broja građana buknulo je brzo, skoro neočekivano, kao da se jedva čekala prilika. Povod je naizgled bezazlen. Parlament je usvojio Zakon o referendumu i Zakon o eksproprijaciji privatnog zemljišta. Nadovezuje se tu nezadovoljstvo projektom Rio Tinta u Jadarskoj dolini, za koji se procjenjuje da će opasno zagaditi ambijent. Kad narod ustane da štiti elementarno pravo na čist vazduh, čistu zemlju i vodu, vlasti se ne piše dobro. U istoriji ima puno slučajeva kada su veliki događaji krenuli od sitnice, koja se posle i zaboravila. Povod nije uvijek važan. Vlast na čelu sa Vučićem zabrinuta je i zatečena. TV Pink, ta medijska sramota Srbije, optužila je protestante za terorizam i nasilje, iako su protesti svuda bili mirni. Incidenata je bilo samo tamo gdje je vlast ubacila huligane da batinaju i zastraše protestante. Nezadovoljan narod se optužuje da je izmanipulisan od stranih agentura, koje rade protiv Srbije zato što ona napreduje, pa su ljubomorni.
Ovo su bili građanski protesti, bez političkog i stranačkog uplitanja, mada su ih opozicioni lideri podržali. Ostaje da se vidi kako će se sve to nadalje odvijati. Vučić je u subotu posjetio jedno selo kod Loznice da bi otuda posmatrao šta se po Srbiji događa, a navodno da tamošnjim stanovnicima objasni stvari u vezi sa projektom Rio Tinta. Nakon što je kazao da se politika u Srbiji neće voditi sa ulica, ipak je ubrzo dao signale da će se preispitati, zapravo povući dva zakona koja su poslužila kao povod za proteste. To je prvi put da on popušta pred protestima protivnika vlasti. Posebno onaj o eksproprijaciji, koji predviđa brzi postupak oduzimanja zemlje vlasnicima da bi država to dala stranim investitorima. To je prvi put da Vučić popusti pred zahtjevima koji mu nisu po volji. Za vrijeme protesta u Beogradu 2019. godine rekao je da neće popustiti zahtjevima onih sa ulice, pa makar ih bilo pet miliona. Sada nije tako. Njegovi najbliži saradnici, zapravo pomagači i izvršioci svake njegove volje, zbunjeni su i zatečeni. Šta ako neko na protestima sjutra zatraži ostavku Vlade ili premijerke? Ili možda ostavku Vulina, ministra policije? Bilo je masovnih protesta u Beogradu 2019. i 2020, ali to je bilo nešto sasvim drugo.
Vučiću se očigledno ne ide sa vlasti. Štaviše, računa da se na izborima u aprilu 2022. još više učvrsti. Moguće je da ustavnim promjenama, koje se planiraju, osigura sebi produženje mandata iznad sada mogućeg, a po ugledu na njegove idole – Putina ili Si Đinpinga. Zato je moguće da će usvajanje ta dva sp**na zakona odložiti poslije izbora. Teško je zamislivo da čovjek njegovog kova sa vlasti ode mirno, normalnom procedurom, preko slobodnih i demokratskih izbora. Takvi kao on strahuju od političke penzije, za sebe i cijelu porodicu.
Sada ostaje da se vidi šta će i kako će nadalje. Ako je samo zbog ta dva sp**na zakona, lako će. Međutim, veliko je pitanje da li će Srbija, nezadovoljna njegovom vlašću, na tome stati. Ipak, nema izgleda da ovo ,,događanje naroda” njega otjera sa vlasti, kao ono Miloševića 2000. godine. Ali malo je vjerovatno da će protesti stati, a nezadovoljstvo splasnuti. Vučiću je sada važno kako sanirati posljedice ovih događanja, kako nametnuti druge teme, koje će ovaj pokret potisnuti na margine. Slika o stabilnosti njegovog režima i njemu kao nesp**nog vođe ozbiljno je narušena. Nema izgleda da se povrati na dosadašnje stanje.
Za zemlje u regiji korist od proteklih događanja u Srbiji ogleda se u tome što se Vučić i njegov režim sada moraju pozabaviti domaćim problemima, a manje srpskim svetom.
(Gradski.me)
(0)
