Percepcija njih kao javnih ličnosti i jeste takva da figurativno u sjećanju naroda egzistiraju kao crne figure prelivene prezirom kao „pozlatom“ od katrana…
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne znam koji datum da uzmemo za pamćenje kao dan najveće političke krize u Bosni i Hercegovini od i
Mnogi dobronamjerni kritičari bošnjačkog režima, u koje ubrajaju i moju malenkost, proročanski su ukazivali na posljedice njihove pogubne politike. Osobno sam prognozirao da će slobodarsku ideju SDA, na kojoj je nastao nacionalni postkomunistički pokret, ugušiti dvije opasne pojave, poput zmija otrovnica, koje Bakir Izetbegović tetoši i goji unutar te stranke. Mislio sam na korupciju i islamski vjerski radikalizam.
Kad sam ovo govorio/pisao imao sam na umu stavove osnivača SDA Alije Izetbegovića koji je u intervjuu (Dani, februar 2002.) izjavio da je „širenje vehabizma štetno po Bosnu i Hercegovinu i muslimanski narod u njoj“. Kao što je u intervju (Oslobođenje, septembar 2002.) rekao da se sve sumnje o zloupotrebama donacija trebaju provjeriti na zakonit način. „A najefikasniji način je da se utvrdi stanje i porijeklo imovine ljudi koji su obnašali vlast tokom i nakon rata, uključujući i njihove familiji“.
SPOMENIK OD KATRANA
Ništa od ovoga se ne mora institucionalno istraživati i dokazivati jer se rezultati ovih društveno-vjerskih anomalija vide „golim okom“.
Predsjednik Bakir Izetbegović, kao i Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija, Mustafa Cerić, i(li) Mustafa Spahić, koji su istupali u javnosti predstavljajući se političkim saborcima Alije Izetbegovića, uopće ne uočavaju ove pošasti. I ne samo to, bez trunke stida i kajanja i potrebe da se nešto mijenja ili korigira u politici SDA, oni poput najcrnjeg demagoga ubjeđuju bosanske muslimane da SDA nema alternativu. Što se tiče gore nabrojanih „Alijinih saboraca“ zaista zaslužuju da im se podigne spomenik i to od katrana, da bude crn poput njihove demagogije. Percepcija njih kao javnih ličnosti i jeste takva da figurativno u sjećanju naroda egzistiraju kao crne figure prelivene prezirom kao „pozlatom“ od katrana.
Ali, nažalost još uvijek su u pravu kad tvrde kako SDA, kao ideja, nema alternativu jer je opozicija svedena, dodikovskim rječnikom rečeno, na „sterilne grupice“, koje se ne tuku zbog ideja već zbog karijera.
Naravno da je, na primjer, suđenje aktuelnom premijeru vlade Fadilu Novaliću zbog korupcije važno, ali prepuštanje ovoj temi i bavljenje samo njome postalo je gravitaciona sila po sebi, pa smo od političkog diskursa prešli na velike rasprave o vrlinama i moralu. Ovakve afere su postale jedine teme koje uzbuđuje građane. Sarajevska opozicija je tako odustala od svojih ideja i sada se bori protiv korupcije umjesto za mir, slobodu, pravdu, ljudska prava, suživot i demokratiju. Njena borba se svela na indignaciju zbog pogrešnih „Respiratora“. Umjesto lijevog pokreta i istinske opozicije dobili smo manje stranke za bolju vlast. Takvoj opoziciji se pridružio jedan sterilni profesor Mirsad Hadžikadić sa novom demagogijom i(li) „bajkom koju idiot priča“…
(TBT)
(378)
