„Sarajevski proces“ 1983. najpoznatiji je politički montirani sudski proces u komunističkoj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita.
Procesuirano je 13 osoba: pripadnika pokreta „Mladi muslimani“, imama, književnika, inžinjera. Na optuženičkoj klupi našli su se: Salih i Omer Behmen, Alija Izetbegović, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić, Melika Salihbegović, Rušid Prguda, Đula i Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Derviš Đurđević.
Edhem Bičakčić bio je mladi inžinjer elektrotehnike, uposlenik Elektroprivrede, postdiplomac na Zagrebačkom univerzitetu. Našao se među uhapšenim zbog odlaska s još nekoliko uhapšenih u IR Iran u januaru 1983. godine, dva mjeseca prije hapšenja. Naknadno su mu pripisana i druga djela. Osuđen je na sedam godina zatvora.
Osamdesetih godina umire Tito i počinje da funkcionira kolektivno Predsjedništvo Jugoslavije. Počinje da jača komunistička represija, nad slobodom govora, izražavanja, djelovanja, to su „vunena vremena“, kako su ih tada nazivali. Na Prištinskom univerzitetu studenti Albanci traže više slobode i prava i za uzvik „Kosovo republika“ dobija se i do 10 godina zatvora. Kaznione širom Jugoslavije pune se albanskim mladićima koji traže prava kakva imaju drugi u Jugoslaviji. BiH ima čvrsto komunističko rukovodstvo koje prednjači u jugoslavenskim okvirima.
To je čuveni trijumvirat: Hamdija, Branko i Milanko. Na fonu Ustava iz 1974. godine učvršćuju poziciju BiH u Jugoslaviji. Počinju mnogi projekti, gradi se Neum za komunističku elitu, Aluminijski kombinat, zgrada Vlade i Parlamenta i na koncu dobijanje organizacije Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.
Na fonu ovih relevantnih uspjeha dolazi do pobune i komešanja srpskih nacionalističkih krugova okupljenih oko SANU, oko Udruženja književnika iz Francuske 7, a u pozadini i SPC-a i stižu optužbe za muslimanski nacionalizam, gdje se etiketiraju Hamdija Pozderac kao nosilac stare garde i Nijaz Duraković kao nosilac mlade garde komunista iz BiH koji na neki način treba da budu suzbijeni. U takvim okolnostima bh. komunističko rukovodstvo odlučuje da se obračuna s navedenim nacionalizmom na način da kažu: nismo to mi, ali imamo mi svoje nacionaliste i sad ćemo im pokazati. Tako se stvara klima za martovski proces 1983. godine, koji je klasični montirani politički proces imanentan svim komunističkim režimima, pa i BiH-rekao je Bičakčić za Stav.
Kako je rekao, Islamska deklaracija je bila napisana 1970. godine, dakle, već je 13 godina bila na terenu.
Nije mogla biti razlog i nije bila potpisana i nije se znao autor. Bila je prevedena na arapski, engleski, njemački. To je šokiralo istražitelje jer nisu imali saznanja o Islamskoj deklaraciji i iskoristili su je kao program neprijateljske grupe za neprijateljsko djelovanje prema državi. Iako ona nije imala te elemente, ali je pisana političkim jezikom, i to je bilo dovoljno istražiteljima.
Alija brilijantno na suđenju brani postavke deklaracije, preuzima i autorstvo nad ovim djelom. Ona dobija značajna priznanja širom svijeta, ali se sada zna i autor koji će biti optužen. Posebno to ima efekat u muslimanskim zemljama. Islamska deklaracija je neka poveznica za optužnicu. Druga stvar je putovanje u IR Iran. Činjenica je da nisu znali ni za ovo putovanja, a to vidimo što nas koji smo putovali za Iran nismo uhapšeni prvi dan već kasnije, nakon što su to saznali kroz istražne radnje.
Prema tome, ako ste kontrarevolucionaran po članu 114 zakona SFRJ, zaprijetili su vam najvećom kaznom, smrtna uz konfiskaciju imovine. I vi tada nemate prostora za odbranu-dodao je on.
Na pitanje kako dolazi do podrške, ako se govori o nacionalistima i o onima koji učestvuju u pripremama Agresije na BiH, a jedan od takvih pripremnih događaja može biti i „Sarajevski proces“, Bičakčić odgovara:
Ako uđete u taj proces politički, krenu hapšenja, onda se prema svima koji su na slobodi uvodi izolacija. Naše porodice se zbližavaju iako se nisu poznavali ranije, tvrdim da se većina nije poznavala iako se pokušalo napraviti kao udružena grupa.
Oni vode pravnu borbu, bilo je tu grešaka, bilo je tu zlonamjernih pomagača, ali mi nastupamo s pozicije neodricanja od Islamske deklaracije, Kur’ana, ne može neki udbaš određivati koji ajeti se mogu a koji ne mogu citirati i sl. Dolazi Olimpijada, oni su se plašili da ne bude problema pa su obećavali kule i gradove, a čim je prošla Olimpijada, budemo zaboravljeni. Ništa nije preostalo do put ka Vrhovnom sudu.
Pojavljuju se već i prvi borci protiv verbalnog delikta. Bila je ta peticija srpskih nacionalista da bi rušili Durakovića i Pozderca. Pa nakon što su oni nas smjestili, sada su oni reagovali zbog svojih velikodržavničkih ciljeva a ne da bi nama pomogli. Takve peticije, pisma zatvoreniku dobro dođu, ali ako su s pozicije s kakve su dolazile, od srpskih nacionalista, onda nisu dobrodošle.
(Hayat)
(310)
