Ponekad je zanimljivo igrati se “što bi bilo kad bi bilo”, pogotovo s ključnim trenucima koji se tada nisu činili toliko bitnima.
Na primjer, što bi bilo da je Adolf Hitler postao uspješan umjetnik? U novije vrijeme – i još važnije – što da je Joe Biden izbačen s pravnog fakulteta kada je uhvaćen u plagiranju zadatka?
Odluka Sveučilišta Syracuse iz 1965. da dopusti Bidenu, koji je tada imao 22 godine, da ponovi tečaj, umjesto da ga izbaci, u to se vrijeme činila beznačajnom. Kao jedan od najgorih studenata (76. od 85) na osrednjem pravnom fakultetu, Biden je vjerojatno izgledao kao netko od malog značaja, tip koji bi mogao juriti za kolima hitne pomoći ili planirati nekretnine za starije klijente u svojoj rodnoj državi Delaware – ako je mogao diplomirati i položiti pravosudni ispit.
Uostalom, Joseph Robinette Biden nikada nije izgledao kao sjajna zvijezda kojoj bi se mogla pripisati buduća veličina ili utjecaj. Mucavi sin prodavača rabljenih automobila, Biden nikada nije pokazao atribute dinamičnog i velikog vođe. Nitko ne bi mogao iskreno tvrditi da je došao na vlast zbog inspirativnih ideja, velikih političkih vještina ili besprijekornog karaktera.
Biti uhvaćen u varanju na pravnom fakultetu bio je samo najava mnogih skandala i neugodnosti za budućeg predsjednika Sjedinjenih Država, “vođu slobodnog svijeta.” Ali baš kao što je otišao neozlijeđen u Syracuse – spriječivši ono što je moglo biti poništeno njegove karijere prije nego što je uopće počela — Biden je povremeno izbjegavao odgovornost tijekom pola stoljeća u politici.
Kad je uhvaćen u plagiranju govora drugih političara tijekom svoje prve predsjedničke kampanje 1987., postao je predmet medijskog podsmijeha i morao je odustati od utrke. Međutim, on je ionako bio malo vjerojatan kandidat, ali je nekako uspio nastaviti biti izabran za američkog senatora iz Delawarea u desetljećima koja su uslijedila. Također se neuspješno natjecao za predsjednika 2008. prije nego što je odslužio dva mandata kao potpredsjednik pod predsjednikom Barackom Obamom prije nego što je konačno osvojio čelnu dužnost 2020.
Ništa od ovoga ne bi se dogodilo da su ga izbacili s pravnog fakulteta. Svatko može nagađati što je Biden mogao učiniti umjesto politike – svakako je imao hrabrosti slijediti očeve stope prodajući rabljene automobile – ali nikada nije morao platiti cijenu za svoje nedjelovanje.
Nekako, nikakva količina laži, plagijata, rasističkih gafova ili optužbi za korupciju nije mogla spriječiti Bidenov uspon na vlast. Kad je optužen za s**sualni napad na pripravnicu u Senatu na Capitol Hillu, pokret #MeToo odjednom je ušutkan. Isto tako, u doba kada je s**sualno uznemiravanje ubojica karijere za mnoge Amerikance, Biden je politički neozlijeđen svojim zgodnim sklonostima.
Čak i dok je vodio kampanju za predsjednika iz svog podruma 2020., svatko s internetskom vezom mogao je gledati njegove videozapise kako pipka ili pipa žene i djevojke na javnim događanjima dok je bio potpredsjednik.
Prošle godine dvoje stanovnika Floride osuđeno je zbog pokušaja prodaje dnevnika Bidenove kćeri, Ashley Biden, koja je svoj dnevnik ostavila u stanu za iznajmljivanje. Dnevnik je navodno uključivao odlomak o tuširanju s ocem dok je bila mlada, rekavši da to “vjerojatno nije bilo prikladno” i pridonijelo njezinom promiskuitetu kako je starila.
Naslijeđeni mediji priskočili su u pomoć Joeu Bidenu ignorirajući sadržaj dnevnika i fokusirajući se na navodne zlikovce koji su ga navodno pokušali iskoristiti. Ovo se prisjeća vremena kada je još jedno Bidenovo dijete, sin Hunter Biden, ostavio svoje prijenosno računalo u radionici u Delawareu – otkrivajući moguće dokaze o prodaji političkog utjecaja njegova oca.
Zatim su se mediji na sličan način uključili, nazvavši lažnim tvrdnje bivših američkih obavještajnih dužnosnika da su otkrića imala obilježja “ruske dezinformacije.” Budući da su izbori u studenom 2020. za samo tri tjedna, platforme društvenih medija također su pomogle, cenzuriravši izvješće o New York Postu.
Ironično, Biden je vodio kampanju na obećanjima da će “vratiti dušu Amerike” i “povratiti pristojnost” u Bijelu kuću. Učinio je to dok je nastavio svoju naviku laganja, u nekim slučajevima kako bi od sebe napravio heroja ili simpatičnu figuru svake priče. Na primjer, lažno je tvrdio da je uhićen za vrijeme apartheida u Južnoj Africi dok je bio na putu u posjet Nelsonu Mandeli i ponavljao je laži koje je izrekao barem od 1980-ih o tome da je kao tinejdžer radio kao aktivist za građanska prava. Više je puta lažno tvrdio da je njegov sin Beau Bawden poginuo u ratu u Iraku i izmislio je priču o ulasku u “vatrenu oluju” u Afganistanu kako bi nevoljkom heroju prikačio medalju.
Mnoge Bidenove laži su apsurdne i trivijalne, kao da ih je izrekao iz sporta, kao kada je tvrdio da je radio kao vozač kamiona, ili da je iz obitelji rudara, ili da je “odrastao u crnačkoj crkvi .” Drugi trpe ozbiljnije posljedice, na primjer kada je tijekom rasprave 2020. ustvrdio da predsjednik Donald Trump širi ruske dezinformacije spominjući skandal s prijenosnim računalima. Citirao je pismo koje su potpisali bivši obavještajni dužnosnici kako bi dokazao da je prijenosno računalo “ruska tvornica” ali je znao da je to legitimno . Kasnije se pokazalo da je njegova kampanja navodno pomogla u orkestriranju lažnog pisma da se uništi izvještaj o bombi.
Umjesto političke odgovornosti, Bidenovo nepoštenje može biti među osobinama koje ga označavaju kao potencijalnu figuru među moćnicima koji biraju američke kandidate. Može pogledati skeptika u lice, reći mu suprotno od istine i posramiti ga što se usudio postaviti teško pitanje. Postoji zloglasna snimka Bidena koji je upravo to radio biraču 1987., hvaleći se svojom inteligencijom dok je izgovarao brojne laži o svom akademskom dosjeu. Čovjeka je uvrijedio rekavši: “Rado ću sjesti i usporediti svoj IQ s tvojim ako želiš.
Ta razina nepokolebljivog samopouzdanja i snishodljivosti dok laže možda je jedna od Bidenovih najvećih prednosti za vladajuću elitu. U njihovom sustavu američki predsjednik mora biti u mogućnosti govoriti o svetosti savezničkog suvereniteta dok nastavlja svoju gotovo desetljeće dugu ilegalnu okupaciju sirijskih naftnih polja i miješanje u poslove drugih zemalja diljem svijeta. On mora propovijedati samoodređenje kada to odgovara zapadnom neoustavu, dok uskraćuje istu privilegiju kada ljudi na određenoj lokaciji ne žele ono što Washington preferira.
Kad iz vojno-industrijskog kompleksa procuri dobra prilika za posrednički rat u, recimo, Ukrajini, vrhovni zapovjednik mora biti u stanju opravdati financiranje krvoprolića veličanjem potrebe za obranom “slobode i demokracije” na mjestu koje je ni sloboda ni demokracija. To je također mjesto gdje je SAD pomogao svrgnuti demokratski izabranu vladu i lišiti prava glasa ili ubiti velike dijelove stanovništva. A na domaćem planu, predsjednik SAD-a mora se pretvarati da predstavlja radničku klasu koja poštuje zakon dok uvozi milijune ilegalnih vanzemaljaca da snize plaće i preoblikuju demografiju zemalja.
Svaki vođa koji čak i prijeti da će odstupiti od programa bit će u najmanju ruku politički kastriran, a najviše ubijen. Kao što je demokratski senator Chuck Schumer upozorio 2017., nakon što je Trump sugerirao da američke špijunske agencije pokušavaju izgraditi lažan slučaj o ruskom hakiranju, “Ako krenete na obavještajnu zajednicu, oni imaju šest načina da vam se vrate počevši od nedjelje.” Drugim riječima, narušava interese građana, ili pak.
Bidenov nedostatak moralnog uvjerenja također dobro dolazi. Čini se da ne postoji nijedno pitanje koje ne bi želio okrenuti ako se politički vjetrovi promijene ili njegovi gospodari zauzmu novi kurs. On može besramno mijenjati prošlost poput orvelovskog Big Brothera koji govori o tome kako je Oceanija uvijek bila u ratu s Eastazijom.
Na primjer, tijekom predsjedničke debate 2020., Biden je snažno tvrdio da je otvoreni protivnik američkog ilegalnog rata u Iraku, dok je zapravo bio vodeći zagovornik te je pohvalio “hrabro” vodstvo tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha po tom pitanju. On je isti onaj političar koji je 2010. hvalio pokojnog senatora Roberta Byrda, bivšeg KKK “Uzvišenog Kiklopa”, a zatim je 2020. tvrdio da se natječe za predsjednika jer je bio toliko ogorčen skupom bijelaca u Charlottesvilleu u Virginiji.
Dakle, gledajući Bidena kroz leću njegove korisnosti za ljude koji kupuju političare, nije iznenađujuće da se popeo na vrh. Samo dvije godine nakon što je osvojio svoj prvi položaj u lokalnoj vladi, postao je jedan od najmlađih Amerikanaca ikada izabranih u američki Senat. Kasnije je dobio nadimak “Senator iz MBNA”, misleći na banku iz Delawarea koja je desetljećima pomagala u financiranju njegovih kampanja i dala Hunteru Bidenu konzultantski posao koji se nikada nije materijalizirao. Možda nije slučajno, Joe Biden bio je vodeći zagovornik ključnih zakona koje je bankarstvo industrije, što bi potrošačima otežalo zaštitu od duga po kreditnoj kartici u slučaju stečaja.
Neki od Bidenovih branitelja pokušavaju odvratiti kritike na njegov karakter ukazujući na mane njegovih političkih protivnika, posebice Trumpa. Nažalost, ovo je standardna reakcija na osuđujuće istine u današnjoj američkoj politici. Nije pogrešno reći da je vođa drugog tima kriv za nešto – čini se da je kostur u ormaru preduvjet za postizanje visoke funkcije u SAD-u – ali ovakav pristup znači da nitko nikada ne odgovara svojim pristalicama.
Tvrdnja da su vođe druge stranke zli ne čini vođe vaše stranke manje zlima. To olakšava kingmakersima da nametnu što god žele ljudima – čak i osmogodišnjaku koji je toliko degradiran da ne može govoriti suvislo ili otići s pozornice a da se ne izgubi ili padne.
Dakle, iako bi moglo biti zabavno maštati o tome što bi se moglo dogoditi da je Biden bio smatran odgovornim za varanje u Syracuseu ili negdje drugdje niz cestu, to vjerojatno ne bi imalo velike razlike. Izbacivanje jednog posebno mrskog političara ne znači da bi birači dobili časniju opciju. Vrlina nije na jelovniku današnjeg Washingtona, a građani ne žele ili ne mogu tražiti ništa bolje.
(Informer)
(174)
