Iako se neprestano referiraju na njega, suvremeni konzervativni kršćani teško bi prihvatili Isusa, a s obzirom na porast konzervativnih snaga, ne samo u Hrvatskoj već i u ostatku svijeta, dobro je prisjetiti se članka Franka Schaffera iz AlterNeta koji se odnedavno ponovno počeo širiti društvenim mrežama.
Autor u svom tekstu ističe sklonost kršćana da prave jasne razlike između svoje verzije istine i tuđih propusta što se uvelike razlikuje od Isusove poruke čija je sama srž micati razlike između ljudi.
I ne radi se o generalizaciji. Štoviše, ističe niz primjera. Empatija koju je promicao vidljiva je u postupcima kršćana koji ljubav stavljaju ispred “piše u Bibliji”, svaki puta kada papa Franjo stavi iznimku prije dogme ili svaki puta kad svećenik poželi dobrodošlicu gay parovima.
Poruka dolazi do izražaja i kod ateista koji njegova učenja ponekad slijede bolje od većine kršćana.
Ko uopšte slijedi te poruke?
Primjerice, u “bezbožničkoj” Danskoj čiji građani u daleko manjem broju posjećuju crkve, propisano je minimalno četiri tjedna porodiljnog prije i 14 tjedana poslije rođenja djeteta kako bi se pomoglo ženama, a novopečenim roditeljima pomažu i stručnjaci koji posjećuju njihove domove.
S druge strane, u zemljama koje mnogo toga navodno rade “u ime obitelji”, konzervativni političari upravo su oni koji su najskloniji ukidati programe čiji je cilj pomoći ženama i djeci dok paralelno promiču mit sirotinji koja je na teret društvu.
“Bogobojazni” Amerikanci skloni su sirotinju i one slabijeg imovinskog stanja tretirati kao “parazite” ili skupinu koja “samo uzima od onih koji pošteno rade” što je zanimljivo jer tako staju na stranu farizeja istovremeno se pozivajući na Bibliju.
Stoga, postavlja se pitanje, tko danas uopće slijedi Isusove poruke?
Kult knjige
Kršćani danas imaju izbor, slijediti Isusa ili slijediti kult knjige. Ako je Isus Bog kao što tvrde, izbor je prilično jasan jer ni Isus nije slijedio “Bibliju” svog vremena.
Sa sličnim se problemom susreo i papa Franjo koji je umjesto strogih pravila odlučio prigrliti empatiju našavši se tako na udaru biskupa čija je jedina misija zaštititi instituciju.
Naime, svaki puta kada je Isus spomenuo tadašnji ekvivalent crkvene tradicije, Toru, to bi zvučalo kao: “Spisi govore to i to, ali ja tvrdim…”. Dakle, očito je da je i on potkopavao važnost pravila i tradicije te na prvo mjesto stavljao empatiju.
Drugim riječima, svaki puta kad se odmaknete od crkve i stanete na stranu empatije, bliži ste Isusu. Svaki puta kad papa Franjo stane na stranu onih koje je crkva odbacila, bliži je Isusu. S druge strane, svaki puta kada ga biskupi u tome pokušavaju spriječiti, staju na stranu onih koji su Isusa ubili.
Da se ravnao prema tadašnjim vjerskim zakonima i ponašao se kao “dobar Židov”, Isus bi samo prošao pored gubavca koji ga je zamolio da ga izliječi. Umjesto toga, ispružio je ruku, dotakao ga i tako prekršio stroga pravila u kojima stoji da je svatko tko gubavca dotakne zaražen.
Humanist kojeg bi danas mrzili
Dakle, vjerovali u cijelu priču ili ne, iz samog opisa jasno je da se radilo o čovjeku koji je kršio pravila i bio humanist.
Konzervativniji svećenik danas bi mu vjerojatno odbio dati sakramente, časopisi bi ga osuđivali zbog kršenja pravila, zahtijevali njegovo otpuštanje ili ga nazivali izdajicom kršćanstva.
Ukratko, ne bi bio omiljen jer poruka njegova života može se svesti na poticanje intervencije i ubrzavanje evolucije empatije. Što mnogima danas promiče.
(16)