Putinova odluka da izvrši opšti napad na Ukrajinu iz temelja je uzdrmala uobičajeni tok stvari na evropskom i na globalnom planu. Uljuljkane u dugogodišnjoj ,,appeasement“ politici, što će reći u taktici popuštanja i povlađivanja Putinovoj Rusiji, na mnogim frontovima i u mnogim zemljama i područjima – a posebno na Zapadnom Balkanu, đe bi pominjanje regionalnog ruskog favorita i saveznika u Beogradu bilo suvišno za svakog ko iole prati balkanske prilike – evropske i američka diplomatija su doživjele košmarno suočavanje sa stvarnošću
Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Geopolitički zemljotres koji je izazvala agresija Ruske Federacije na Ukrajinu osjetio se i na Zapadnom Balkanu. Čak se može reći da se odjeci ukrajinske tragedije u našim krajevima posebno jako i jasno čuju.
Crnogorcima je, vjerovatno, bilo lakše od drugih da razumiju jezik kojim se Rusija obraćala Ukrajini prije same agresije. U poziciji zvanične Moskve, u Putinovim govorima, koji su opšte mjesto ruskog velikodržavnog nacionalizma prema Ukrajini i Ukrajincima – u tvrdnjama da ne postoji Ukrajina, a da ukrajinske nacije nema, nego je novovjekovna ideološka izmišljotina, kao i u bjesomučnoj propagandi, punoj uvreda i najdrastičnijih oblika dehumanizacije ,,nacista“ u Kijevu – previše je sličnosti sa velikosrpskim nasrtajima prema ,,toponimu“ koji se zove Crna Gora i prema Crnogorcima koji ne postoje – da to ne bi bilo primijećeno, čak i od onih kojima su takva poređenja mrska.
U Crnoj Gori su ,,Srbi živjeli gore nego u zločinačkoj NDH“, sjetićemo se skorašnje srpske propagande, posebno sa najviših stolica u Crkvi Srbije i njihovih političkih uličnih procesija u našoj zemlji. Isto su tako Rusi bili pod udarima ukrajinskog ,,nacizma“, ,,histerije“ i ,,ludila“ – pa Ukrajina mora biti uništena.
Poučeni sistemskim ćutanjem i višedecenijskim guranjem pod istorijski tepih, Crnogorci, uključujući one koji to ne žele da spominju i one koji to ne priznaju, sada gledaju kako izgleda savremena ukrajinska ,,1918“, kada to izvodi jedna moćna hegemonija, pred očima cijelog svijeta, u direktnim on-line i instant svjedočanstvima o kriminalnim razaranjima ukrajinskih gradova i sela i o brojnim zločinima protiv čovječnosti.
Putinova odluka da izvrši opšti napad na Ukrajinu iz temelja je uzdrmala uobičajeni tok stvari na evropskom i na globalnom planu. Uljuljkane u dugogodišnjoj ,,appeasment“ politici, što će reći u taktici popuštanja i povlađivanja Putinovoj Rusiji, na mnogim frontovima i u mnogim zemljama i područjima (a posebno na Zapadnom Balkanu, đe bi pominjanje regionalnog ruskog favorita i saveznika u Beogradu bilo suvišno za svakog ko iole prati balkanske prilike), evropske i američka diplomatija su doživjele košmarno suočavanje sa stvarnošću.
Dojučerašnji planovi i projekcije, diplomatska retorika i stvarne namjere, izgubili su svoj rezon, ako su ga i imale, sa prvim ruskim tenkovima na ukrajinskoj zemlji.
Reakcija je bila promptna i, na opšte zadovoljstvo svih koji shvataju značaj evroatlantskog partnerstva i savezništva, vrlo djelotvorna. Period popuštanja i tolerisanja nacionalizma i agresivne politike koja ga prati je završen.
Čime će i kako će biti zamijenjen – osnovno je pitanje nove Evrope i novog svijeta u kojem borba Ukrajine i Ukrajinaca predstavlja vidljivi – tragični i tužni – dio te nove regionalne i globalne konfrontacije.
ZAVRŠETAK POVLAĐIVANJA SRBIJI
,,Otvoreni Balkan“ je završio svoju misiju, ako ju je ikada i imao. Očigledan je i nagli izostanak retorike koja ga je pratila. Olakšanje!
Ne bi bilo korektno, vjerujemo, sada mjeriti koliko je prostora – do agresije na Ukrajinu – bilo posvećivano ovoj ,,novoj regionalnoj platformi“, a koliko je ona sada prisutna u komunikaciji zvaničnika iz Vašingtona.
Isto bi se moglo kazati i za tezu o ,,korupciji kao najvećem problemu“, koja je, logično, sada zamijenjena realističnim projekcijama o znanim i vidljivim, ali i o onim manje znanim i manje vidljivim saveznicima Kremlja i kremaljskih vojnih i civilnih službi bezbjednosti u našim krajevima.
Agresivni nacionalizam, po istim ideološkim linijama iz ratova devedesetih, tako sličan onoj retorici koju danas svijetu nudi zvanična Moskva, bio je i ostao rak-rana Balkana.
Takvu novu/staru orijentaciju američke diplomatije treba podržati. Ona je neophodna u vremenu pred nama. Ona, između ostalog, podrazumijeva i zahtijeva bližu i bolju saradnju i koordinisanu akciju Vašingtona i Brisela – kada je o Zapadnom Balkanu riječ.
Ne treba, naravno, očekivati da će posebni tretman koji ima Srbija i onaj ko je u Srbiji na vlasti (bilo ko da je na vlasti u Beogradu, zapravo) biti naprasno napušten kao pristup i američke i evropskih diplomatja (posebno njemačke i francuske, treba li reći) prema najvećoj zemlji regiona.
Bolesnik na Balkanu, ukoliko nam se dozvoli upotreba tog starog izraza, zaista ima potrebu za pojačanom pažnjom i posebnim mjerama. Uključenost zvaničnog Beograda u balkanske probleme – i to, gotovo bez izuzetka, u agresivnoj destruktivnoj formi – dovoljan je i logičan razlog za to. Ono što je bila konstrukciona greška pristupa kojem smo bili svjedoci posljednjih godina – ignorisanje legitimnih interesa pojedinih zemalja (posebno njihovih aspiracija za članstvo u NATO i u EU) i degradacija regionalnih političkih i bezbjednosnih prilika – mora biti ispravljeno. Američka i evropska politika na Zapadnom Balkanu moraju povratiti svoj kredibilitet. Uvjerljivost i efikasnost, dakle – zasnovane na međusobnom prihvatanju i povjerenju.
EU AGENDA UMJESTO ,,OTVORENOG BALKANA“
Lakše je to reći nego učiniti, ali je spisak ,,obaveza“ evroatlantske zajednice na načem poluostrvu jasan: (1) ubrzati pristup u NATO za Bosnu i Hercegovinu i za Kosovo; (2) ,,otključati“ proces evropskih integracija za sve zemlje regiona, zasnovan na pojedinačnim situacijama i dostignućima, što podrazumijeva jasan otklon od ideje – koja je predugo lebdjela iznad zaustavljenog napretka, odnosno stagnacije i regresije na ovom planu, u gotovo svim zemljama-kandidatima – bez vještačkog i isforsiranog favorizovanja Srbije, naravno; (3) revitalizovati i dati novi podsticaj Berlinskom procesu, koji je nelogično i kontraproduktivno bio skrajnut u drugi plan, pod naletima Vučić-Rama propagandističkog ,,Open Balkans“ projekta; (4) pokrenuti mehanizme za nadogradnju Dejtonskog sporazuma i odbaciti ,,reforme“ ustavno-pravnog poretka u Bosni i Hercegovini koje apsolutizuju antievropski i anticivilizacijski ,,princip“ etničke podjele, tj. etničke ,,parcelizacije“ pravnog i političkog sistema; (5) podstaći konkretni dijalog između Kosova i Srbije, sa sistemom favorizovanja onih modela koji obje zemlje približavaju evropskim vrijednostima i standardima, sa međusobnim priznanjem kao finalem tog procesa; i (6) podržati i promovisati građanske političare i partije, kao i nevladin sektor, koji su iskreno i autentično opredijeljeni za demokratske i građanske vrijednosti i programe u zemljama regiona.
Istina je – ovaj spisak zvuči optimistično – previše optimistično, čak. Godine koje su izgubljene u stagnaciji i tavorenju učinile su normalne i održive ideje ,,optimističnim“.
Balkansku alternativu ovom evroatlantskom projektu gledamo danas u Ukrajini. Njeno prenošenje na Zapadni Balkan bi bilo pogubno.
CRNOGORSKA PITANJA
Da nije protjeran ruski diplomata/agent iz Crne Gore, poslije njegovih nevinih sastanaka sa predsjedavajućim Skupštine Crne Gore, crnogorska laička javnost gotovo da ne bi imala dokaza koliko je žilavo i aktivno nastojanje da se i Crna Gora, poslije istorijske slijepe ulice, u koju je zapala poslije parlamentarnih izbora od 30. avgusta 2020, održi u stanju permanentne krize, odnosno da se gurne u sukobe i opasnu nestabilnost.
I kroz taj primjer, koji je daleko od toga da bude pojedinačan, jasno je kakav je istorijski značaj imalo crnogorsko članstvo u Alijansi – neshvaćeno ne samo u ljutitim oponentima (tzv. ,,prosrpske“ partije i političari u Crnoj Gori, Crkva Srbije i pojavno raznorodna skupina partija i poslanika), koji 2017. nijesu željeli da glasaju za ulazak u NATO.
Posljednjih osamnaest mjeseci, a posebno u posljednjih dvadeset i pet dana agresije na Ukrajinu – razlozi tih protivljenja i apstinencija su postali sasvim jasni.
Zato je i formiranje nove crnogorske vlade, ovoga puta u manjinskom formatu – čiji mandatar, da ne zaboravimo, takođe pripada grupi koja, bez i jednog uvjerljivog razloga, nije htjela da glasa za Crnu Goru u NATO – logično povezano i sa potrebom jasne i nedvosmislene osude agresije Ruske Federacije na Ukrajinu.
Tom procesu, kojem se, prilično nemušto i neuvjerljivo, opire SNP, nijesu doprinijele izjave aktuelnog ministra vanjskih poslova, koji je crnogorsku (,,zvaničnu“, ali ipak samo djelimičnu) poziciju osude ruske agresije pompezno (i trapavo) obrazložio kao ,,kraj neutralnosti“, zaboravljajući, naravno, da Crna Gora ne mora da okončava nekakvu ,,neutralnost“, pa ni po ovom pitanju – jer i nije ni bila neutralna!
Nije bolji bio ni pomenuti mandatar – koji je pridruživanje unisonom evroatlantskom stavu osude agresije Rusije obrazložio potrebom da se ,,svrstamo“. I on je zaboravio da je Crna Gora, i prije invazije RF na Ukrajinu – bila svrstana. I, još gore po njega, da je Crna Gora, svojom najboljom tradicijom i cijelom slobodarskom istorijom – odlučno i bez kompromisa svrstana – na stranu onih koji brane svoju zemlju i njenu nezavisnost.
Ova dva mala primjera pokazuju koliko će biti težak put obnove i vraćanja na na pozicije i stavove autentične crnogorske vanjske politike, koja je bila mnogo više od providnog i često tragikomičnog ,,lip service“ odlazeće Vlade – odnosno njenog ponavljanja potrebnih formula i formulacija – bez i trunke iskrenog vjerovanja u ono što se govori.
Kao posljednji simbolični primjer te insuficijencije i kašnjenja u razumijevanju regionalnih i širih tokova, kao i vanjskopolitičkih interesa Crne Gore, imamo i insistiranje pomenute Socijalističke narodne partije da jedan od prioriteta nove manjinske vlade i dio njenog programa bude – ,,Otvoreni Balkan“.
Valjda će neko imati smjelosti da ih obavijesti da su to (tuđi) planovi koji više nijesu aktuelni. Bilo bi korisno – ako ne za tu stranku – onda za novu crnogorsku vladu – ko god da je bude činio.
Umjesto tog naivnog očekivanja i zahtjeva SNP – bilo bi bolje da se nova crnogorska izvršna vlast pozabavi obnovom onog ugašenog Direktorata za Crnu Goru u Briselu. To bi bio skromni, ali ipak pozitivni signal da su ozbiljno shvatili obaveze koje stoje pred našom zemljom na njenom putu prema EU.
(Pobjeda.me)
(32)
