“Sjevernoatlantski savez se otkad traje rat protiv Ukrajine pokazao ujedinjenim i potrebnim za sprečavanje ‘prelijevanja’ i zaustavljanje sukoba.
Piše: Đuro Kozar
Invazija Ruske Federacije na Ukrajinu prouzročila je preslagivanje sigurnosne arhitekture u Evropi, ali je dovela do toga da se NATO pokazao ujedinjenim i čvršćim unutar njegovih 30 članica.
Po nekim mišljenjima, ovaj rat “oživio” je Alijansu i stjecajem okolnosti vratio je njenoj izvornoj namjeni, zbog čega su se smanjile i tenzije unutar Saveza, jer iako Rusi nisu napali jednu od članica, sad se zna zbog čega je ovaj savez i danas potreban.
Nekad je u vrijeme hladnog rata Sjevernoatlantski savez predvođen Sjedinjenim Američkim Državama bio pandan istočnom vojnom bloku, Varšavskom paktu, na čijem je čelu bio Sovjetski savez, ali je, nakon ukidanja tog pakta 1991. godine, postavljeno pitanje postojanja NATO-a.
Članice su, i nakon toga, uspjele da ga sačuvaju, akcentirajući mu nadležnost na Kinu i borbu protiv terorizma, ali neke sumnje su ostale.
Do rata protiv Ukrajine Savez je bio slabiji nego ikad do tada – podijeljen, diskreditiran izjavama nekih lidera i destabiliziran zbog odlaska američke vojske iz Afganistana. Uoči samita u Bruxellesu 2018, NATO se dobro tresao, ali je veliki razdor, čega su se mnogi tada pribojavali, ipak izostao.
Bivši američki predsjednik Donald Trump nije najavio ni istupanje SAD-a iz Saveza, niti povlačenje američkih vojnika iz baza u Njemačkoj, ali je njegov francuski kolega Emmanuel Macron 2019. godine zaprepastio svjetsku javnost izjavom da je “Savez u stanju moždane smrti”. Dvije godine kasnije, shvativši da je pretjerao, na konferenciji o sigurnosti u Münchenu, rekao je da vjeruje u NATO i da su ovom savezu potrebni politički zamah i pojašnjenje strateškog koncepta.
Dobro je što je promijenio mišljenje, jer su na Zapadu strahovali da bi Francuska opet mogla istupiti iz NATO-a. Prvi put se to dogodilo 1966. godine, kad je njen tadašnji predsjednik Charles de Gaulle, s objašnjenjem da želi zaštititi neovisnost zemlje od SAD, povukao francuske predstavnike iz komandne strukture Alijanse, nakon čega se sjedište iz Pariza premjestilo u Bruxelles.
Tek kad je predsjednik postao Nicolas Sarkozy, Francuska se 2009. godine ponovo vratila u vojne strukture NATO-a.
Generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg ovih dana, prilikom posjete Berlinu, rekao je novinarima da je “rat predsjednika Putina protiv Ukrajine uništio mir i šokirao svijet”, odao priznanje kijevskim snagama i obećao da će ih nastaviti podupirati kako bi im se podržalo pravo na samoobranu, sadržano u povelji UN-a.
Upozorio je na to da treba poduzeti preventivne mjere da se ratna dejstva ne “preliju” na članice Saveza koje graniče s Ukrajinom – Poljsku, Mađarsku, Slovačku i Rumuniju.
Ističući da se mir i sigurnost ne mogu uzimati zdravo za gotovo, on je, prvi put u povijesti Alijanse, u istočni dio Evrope poslao snage za brzo djelovanje koje imaju 40 tisuća vojnika. Premda uskoro napušta NATO, jer je izabran za guvernera Norveške nacionalne banke, Stoltenberg stalno putuje, vodi razgovore i daje uputstva kao da je na početku mandata, a za generalnog tajnika Saveza imenovan je 2014. godine umjesto Andersa Fogh Rasmussena iz Danske.
Dok traje rat protiv Ukrajine, koji je totalno poremetio odnose SAD-a i Rusije, vrijedi podsjetiti na dio svjetske diplomatije, a to je detant (franc. detente), tj, popuštanje napetosti između velikih sila, poboljšanje njihovih političkih i drugih odnosa. Cijenjeni kolega Rizo Mehinagić (1922-2005), koji je bio i glavni urednik Oslobođenja, pričao mi je da je u periodu hladnog rata, od 1960. do 1980. godine, detant imao povijesnu ulogu na unapređenju relacija Washingtona i Moskve i pronalaženje zajedničkog jezika za sp**na pitanja kako bi se izbjeglo izbijanje trećeg svjetskog rata.
Detant je potreban i sada, i kamo sreće da ga je bilo, u pregovorima Amerikanaca i Rusa koji su se prošlog mjeseca, prije invazije na Ukrajinu, vodili u Genevi, Bruxellesu i Beču.
U sučeljavanju stajališta tada se očevidno nije vodilo računa o realpolitici, pa ni o otklanjanju tenzija, budući da pregovarači nisu ni za milimetar odstupali i bili spremni na kompromis, pa kad su iscrpljene sve diplomatske mogućnosti, Rusi su, umjesto za stolom, odlučili svoje geopolitičke interese zaštititi na najgori način, agresijom.
(Oslobođenje)
(62)
