Fahrudin Radončić je svojom ostavkom samo odškrinuo vrata za na koja bi mogao izići Milan Tegeltija, a na njih ići novi premijer koji bi, naravno, opet bio iz Banje Luke.
Ako se prebroje ruke u u Državnom parlamentu, gdje SDA ima 10, SDS 2, PDP 2, DF četiri, Naša stranka 4, Nezavisni blok 1, i njima se pridoda još neka „ruka“ nezadovoljnika, ili neka „ruka“ od odcepljenih SDA-ovih stranaka poput A SDA, ili PDA, moguće je formirani novu parlamentarnu većinu bez SNSD-a na državnom nivou. Ako bi se ispunio ovaj matematički uvjet, onda bi ostalo samo pitanje volje HDZ-a, odnosno osobne volje Dragana Čovića. Zapravo, volja lidera HDZ-a i jeste najupitnija zbog njegovih presonalnih relacija sa Miloradom Dodikom. Inače, politička logika, pa i matematičke pretpostvake omogućavaju ovaj rasplet politike krize koja je rezultirala potpunom blokadom rada državnih institucija, za što najveći autoriteti iz međunarodne zajednice krive politiku Milorada Dodika.
Pošto je rad Vijeća ministara BiH u primarnom interesu međunarodne zajednice za očekivati bi bilo da se međunarodni faktori u Sarajevu dodatno angažiraju na rješavanju krize pod izgovorom nužne deblokade državnih institucija.
Neki su već zamjerili međunarodnoj zajednici pasivnost uslijed političke krize, jer se nije agilnije uključila u koruptivne afere koje su produkt pandemije korona virusa. Međutim, ta primjedba ne mora stajati i tačnije bi bilo reći da međunarodna zajednica sad manje priča, a više radi, za razliku od ranijih godina kad je puno pričala, a baš malo radila.
Nažalost, najkooperativniji politički partneri međunarodne zajednice u Sarajevu, a to je SDA sa već bivšim koalicionim partnerima DF i SBB, najlošije su se ponijeli u pandemiji korona virusa. Umjesto da se staraju za spašavanja golih života građana oni su se pod izgovorom borbe protiv pandemije bavili brutalnim lopovlukom.
Zbog takve pohlepne politike izgubili su povjerenje, ali i poštovanje u očima međunarodne zajednice, dok su kod naroda postali bukvali omraženi.
Osjeća se sličan duh i iz RS-a gdje tinja nezadovoljstvo građana prema Dodikovom režimu, a nakon što su progledali uslijed sedamdesetodnevne izolacije i političke diktature uvjetovane vanrednim stanjem.
Zato se može reći da je Fahrudin Radončić svojom ostavkom samo odškrinuo vrata za na koja bi mogao izići Zoran Tegeltija, a na njih ići novi premijer koji bi, naravno, opet bio iz Banje Luke. Pošto je Tegeltija slovio kao tehnomenadžer i da će kao takav voditi politiku državne vlade, bez obzira što je kandidat SNSD-a, na njegovo mjesto bi morao doći istinski tehnomenadžer sa iskustvom privrednika i kao takav formirati vladu eksperata. Samo takav bi premijer mogao nešto uraditi na ekonomskoj sanaciji posljedica korona krize.
Na ovakav scenarij neće moći uticati Dodik i Izetbegović koji su se jednostavno prekombinirali u svojim koalicijskim vratolomijama. Čak neće moći ni pobuniti narod jer im se u narodu obojici zamjera da su Hrvatima, odnosno Čovićevom HDZ-u, dali mogućnost da profitiraju na sukobu Bošnjaka i Srba. Toga je svjestan Čović i zato ne smije više riskirati da ostane u savezu sa Dodikom, a sa Izetbegovićem je potpuno prekinuo političko partnerstvo. Zato se procjenjuje da će prihvati ovakav scenarij, pa čak i da dobije neku političku zadovoljštinu. No, ovakav scenarij prekomponiranja parlamentarne većine bi doveo Čovića u šansu da on od Izetbegovića preuzme „dirigentsku palicu“ u Federaciji BiH i pokuša relaksirati našpenovane hrvatsko-bošnjačke odnose.
(TBT)
(917)
