Donosimo najiscrpniji elaborat o tajnoj policiji Titove Jugoslavije o kojoj se u posljednje vrijeme govori više nego ikad prije.
Obilježavanje 70. godišnjice Prve istarske partizanske čete
U internoj brošuri “Principi rada i sredstva rada UDBA-e” izdanoj 1947. godine, navedeno je da kao osnova operativnog rada i postavljanje operativne mreže postoje tri ključna principa: objektni, linijski i teritorijalni. U objektni su pripadale obavještajne službe, antinarodni elementi i osiguranje državnih objekata.
Linijski rad obuhvaćao je obavještajne službe, neprijateljsko djelovanje građanskih stranaka, banditiziam, neprijateljsko djelovanje vjera i sekta i nacionalističkih organizacija. Sredstva kojima se služila Udba “u svakodnevnoj borbi protiv antinarodnih elemenata i agenata inozemnih obavještajnih službi” pripadalo: “agentura, evidencija u koju ulazi i kartoteka, praćenje, operativna tehnika, provjeravanje, uhićivanje i pretres”.
U opis operativne tehnike ulazili su cenzura pošte, prislušna telefonska služba, prisluškivanje s pomoću mikrofona i hvatanje razgovora na gramofonskim pločama, primanje radioizvještaja, otkrivanje nevidljivog “mastila” putem hemijskih sredstava i drugo.
“U Udbinim dokumentima, ne piše, dakako kako je to izgledalo u životu, niti piše kako su prolazile žrtve torture. Bilo je zlo i naopako. Zlostavljali su nas na sve moguće načine. Upotrebljavali su i električnu struju. Čupanje brkova. Izbijanje zubi. Lomljenje rebara. Cipelarenje na sve mile i nemile načine. Naravno, mi smo bili vezani. Pet partizana tuklo je svezanog ustaškog sina. Heroji – kao njihovi tate”, rekao je jednom prilikom za Express Đuro Perica dok se s neugodom prisjeća rujna davne 1975. godine.
Jedan od utemeljitelja HDZ-a tada je uhapšen, a poslije osuđen i zatvoren 14 godina pod optužnicom da je učestvovao u podmetanju bombe u Paromlinskoj ulici namijenjene koloni u kojoj je tokom svog posjeta Zagrebu bio Tito.
Dani u istražnom u Đorđić Perici su najgori dani života, kad su ga, kako tvrdi, udbaši neljudski prisiljavali ne bi li priznao nešto što nije učinio. Iza svega je, govori nam Perica, zapravo bila Udba, koja je na taj način morala opravdati svoju ulogu. Dan uoči hapšenja Perici je bio jedan od najljepših u životu.
Inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu
“Supruga i ja smo s društvom bili na izletu u Vugrovcu. Bilo je fantastično. Po povratku u Zagreb veselje smo nastavili kod jedne kolegice i zadržali se do dva sata u noći. Taman sam došao kući i zaspao kad su me ovi probudili. “Otvaraj vrata. Milicija”, vikali su. Pretresli su cijelu kuću, tražili eksploziv, mine, granate. Nisu našli ni lovačku pušku, kamoli što drugo. Bili su to zadnji izdisaji komunizma. Ne samo kod nas nego u čitavoj Europi, zadnji trzaji krepavajuće kobile”, prisjetio se Perica.
Ondašnja milicija odvela ga je u istražni zatvor u Đorđićevoj ulici. Ukupno su uhapsili 13 ljudi.
“Jedni su mi ispričali zašto bih morao biti kriv, a drugi tražili da to priznam. Shvatio sam da se neki vrag kroji. Oni su svake dvije godine inicirali afere kako bi hrvatski narod držali u strahu. Ko bi se pobunio, završio je tamo gdje sam ja bio”, ispričao je i dodao kako su ljudi bili zastrašeni još od kraja Drugog svjetskog rata.
“To što sam proživio u istražnom neće vjerovati niko ko sam nije proživio. Poslije, u Domovinskom ratu izravni su izvršitelji prešli na onu drugu stranu. Otišli su u četnike, gdje im i jest mjesto, a oni koji su naređivali ostali su u Hrvatskoj. Za ništa nisu odgovarali. Njihovi sinovi ponovno su u nekim državnim službama za sigurnost. Dobro su umreženi, jako se lijepo paze i dobro Hrvatskom gaze. Kad su u vrhu politike sinovi bivših udbaša, pitate se tko je tu lud.”
Uvijek je, kaže, bio poklonik lustracije. U vrijeme kad se stvarala država smatrao je da treba maknuti “tipčine koje su do ramena krvarili ruke”. No mnogi su ga od te ideje odgovarali.
“Manolić mi je tada rekao: ‘Đuka, nećeš valjda prljati ruke’. Jer to je prljav posao. A onda sam shvatio da će tatini sinovi opet uživati plodove rada svojih otaca, a to što smo mi izgubili mladost nikome ništa. No zločin ne zastarijeva. Sad ćemo vidjeti što će učiniti ova vlast s tim cirkusom, nekakvim Lex Perkovićem. To se zove Lex glupost hrvatska. Htjeli bi biti pošten i je.., a to ne ide. Ili jedno ili drugo.”
Tokom godina u zatvoru shvatio je da osveta nema smisla. Ipak, potreba za revanšizmom ostala je do danas
“Osveta je plod primitivnog, a revanšizam promišljenog duha. Stoga, revanšizam – da, ali na pravnoj strani s pravnim efektima. Treba se povesti računa da ti ljudi odgovaraju, jer pozivali su se na neke svoje izmišljene zakone. Ubijali su Hrvate da bi potencirali nekakvu opasnost od hrvatske političke emigracije, a bili su svjesni da ta emigracija nije mogla ništa. Do dana današnjeg niko nije odgovarao. Stalno govore da nije vrijeme. A kad će biti vrijeme? Jer kad me ne bu, nek me grebu.”
Udbin arhiv, onaj dio koji je ostao MUP-u, danas je dopstupan u Hrvatskom državnom arhivu. U najopsežnijoj seriji Dosjei građana ističu se skupine: prebjezi preko državne granice, pripadnici odmetničkih grupa, pripadnici masonskih organizacija, dužnosnici bivših građanskih stranaka te pristalice rezolucije IB-a, a sadrže različite biografije i podatke o pojedincu pod paskom SDS-a koji sadržavaju i kronologiju djelovanja praćene osobe, kaznene prijave, zapisnike saslušanja, odluke sudova protiv okrivljenih, presude, tzv. službene zabilješke operativaca kao i razgovore s osobama u vezi s praćenom osobom.
Kako je, uopće, radila Služba državne sigurnosti? Kako su angažirali saradnike? Čime su se sve bavili? Danas je moguća cjelovita rekonstrukcija metoda rada tajne jugoslavenske političke policije.
“Do saradnika koji su pomagali operativcima se dolazilo jako teško”, opisao je novinarima Božidar Spasić, kontroverzni srpski šef SDB-a, Perkovićev pandan. Spasić rado i često govori o službi, pa se čini otvoren kao Crvenkapica..
Imena saradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi”
“Svega su tri-četiri saradnika u mom životu dobrovoljno pristala na to. Jedan od načina za dolaženje do saradnika bio je da ih se lijepo zamoli da kažu informacije, a zauzvrat će im Udba učiniti neku uslugu, na primjer, dobit će pasoš preko veze, zaposliti ženu, omogućiti da završiš neku školu, novac, pomoć pri otvaranju obrta. Primjer je taj kad sam radio u Sarajevu, u BiH, mnogo kafića smo baš mi otvorili ljudima koju su nam pomagali. U Bosni su se morali pratiti gotovo svi jer je stanovništvo jako izmiješano, pravi bosanski lonac”, kazao Spasić.
U Udbi su postojale tri vrste saradnika: Informator – on bi signalizirao o neprijateljskoj djelatnosti. Rezident – bio je Udbin tajni saradnik, koji ima informacije i kontaktira određen broj informatora i rukovodi njihovim poslovima. Rezidenta je na terenu odredio operativac (agent). Agent – Udbin tajni i kvalificirani suradnik čija je uloga raditi u “antinarodnoj sredini”.
Zbog vlastitih osobina i sposobnosti ima mogućnost infiltrirati se u neprijateljsku sredinu i razotkriti je. Njihov broj je bio malen, ali su bili najkorisniji jer su mogli dostaviti velik broj korisnih informacija i imali su visoke rezultate rada.
Imena saradnika i njihovi kodni nazivi vođeni u jednoj “Delovodnoj knjizi”. Praksa je bila takva da operativci međusobno ne znaju što rade, ali šef obavještajnog sektora je bio upućen u rad svih. Udbini su se zaposlenici morali obvezati kako neće nikad odati nijednu tajnu svog rada.
Sve prikupljene informacije odlazile su u sektor analitike koji ih je obrađivao. O sumnjivim osobama vođeni su dosjei po sovjetskom modelu kategorizacije osoba:
A – osobe koje aktivno djeluju neprijateljski (odmetnici, pripadnici ilegalne organizacije); B – osobe koje su u vezi s neprijateljski aktivnim osobama (saradnici ili pripadnici ilegalne grupe); C – osobe koje su bile pasivne kao neprijatelji, ali su za vrijeme Drugog svjetskog rata bile u neprijateljskim strukturama; D – uhapšene ili osuđivane osobe; E – osobe sumnjive političke prošlosti, kažnjene društveno- korisnim radom.
Sve u svemu, Udba je pod nadzorom držala desetke hiljada ljudi, za što je bilo angažirano oko pet hiljada profesionalaca u Jugoslaviji, i deseci hiljada doušnika… Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ, rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u oktobru 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat.
Štedul je napisao i objavio knjigu “Križar ili duh slobode” koja govori o križarima koji su ostali u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata.
“Tog jutra – priča nam bivši predsjednik HDP-a – sačekao ga je Vinko Sindičić i šest puta pucao u njega. Sindičića su poslije uhitili te je za pokušaj ubistva služio kaznu.”
POVEZANI SADRŽAJ: DOSIER UDBA: Prvi popis udbaša ima oko 1800 imena (DIO PRVI)
(The Bosnia Times, express)
(57)
