Goran Stevanović (54) iz doljevačkog sela Belotinac proveo je na respiratoru 34 dana jer su mu otkazala pluća nakon što je obolio od korona virusa.
Za to vreme izgubio je čak 38 kilograma, ali je uspio da dobije bitku sa nevidljivim protivnikom i vrati se svojoj porodici.
Stevanović je pacijent koji je najviše vremena proveo na tzv. mehaničkoj ventilaciji u niškom Kliničkom centru od početka epidemije korona virusom a da se uspješno oporavio.
Kaže da ne zna kako se zarazio jer u vreijme kada je dobio simptome, korona se u Srbiji tek pojavila.
– Sumnjam da sam virus “pokupio” na Sajmu vina u Beogradu 7. marta gdje je među izlagačima bilo Italijana, Grka, Španaca… Četiri dana kasnije sam dobio glavobolju, a zatim temperaturu pa nedostatak vazduha. Promjene na plućima otkrivene su mi 22. marta kada sam primljen na Infektivnu kliniku i odmah priključen na kiseonik. Kada mi je rečeno da sam pozitivan na koronu, nisam bio svjestan koliko je to opasna bolest – započinje svoju ispovest Stevanović.
Stanje mu se rapidno pogoršavalo pa je 1. aprila odlučeno da bude priključen na respirator.
– Kada sam vidio da raspakuju aparat i razvlače creva, bio sam zbunjen. Sjetio sam se nečijih riječi da od onih koji završe na respiratoru, malo njih se probudi. Nisam imao vremena da se uplašim, za petnaestak minuta zapao sam u san iz koga sam se probudio, kako su mi rekli 4. maja. Jer ja se i dalje ničega ne sjećam do 10. maja – priča Stevanović.
Tek tada počeo je da shvata da je prošao kroz golgotu ugledavši izmršavjelo tijelo te shvatajući da ne može da se pomeri zbog gubitka mišićne mase.
– Ne samo što nisam mogao da govorim, već nisam mogao ni da se pomjerim. Na poziv mog ljekara Steve Stanišića došli su fizioterapeuti, koji su počeli da rade sa mnom i zahvaljujući kojima sam ponovo prohodao – priča čovjek koji je pobijedio bolest.
Da je njegova agonija trajala čak 34 dana, saznao je od brata.
– Supruga i brat su me nakratko posetili 11. maja i tada sam saznao koliko dugo sam bio na mašini. Nisam mogao da vjerujem svojim ušima. Shvatio sam da je pravo čudo što sam živ. Vjerujem da je tome doprinijelo što sam bio u dobroj fizičkoj kondiciji, igrao sam fudbal, nisam tabletu u životu popio – objašnjava Stevanović.
Dugo očekivani dan bio je 3. jun kada je stigao kući.
– Vratio sam se ženi, djeci, unucima… Sada sam srećan čovjek. Promijenio sam i prioritete u životu, shvatio šta je zaista važno. Zdravlje, porodica to je ono što je nemerljivo, sve ostalo mi je u drugom planu. Jer, kada je čovek na naogama ne razmišlja mnogo o životu, tek kada mu se desi ovo što je mene zadesilo, ima vremena da o svemu razmisli i da shvati šta je zaista važno – zaključuje Stevanović.
Goranov lekar specijalista infektolog anesteziolog Steva Stanišić kaže da je on imao sreće jer kako kaže, i u Njujorku samo deset odsto od onih koji su na respiratoru prežive.
– Mnogo truda je uloženo u njegov oporavak, neprestano smo pratili sve parametre i reagovali u sladu sa njihovom promjenom. Da li će ljudi živeti ili ne zavisi od stanja imunog sistema. Imali smo mlade i zdrave ljude koji su prošli gore od Gorana. Sve zavisi od toga kako će se imuni sistem ponašati u kontaktu sa virusom. Imamo hronične bolesnike, na dijalizi, retko ko od njih završi na respiratoru iako imaju slab imunitet. Sa druge strane, imali smo bildere, kao od brega odvaljene koji su podlegli bolesti – objašnjava Stanišić.
(Telegraf.rs)
(1940)
