Djelovati usklađeno i zajedno sa Putinovom Rusijom na „stabiliziranju prilika“ u bilo kojoj zemlji, pogotovo u BiH, pri tom amnestirati političko divljaštvo i separatizam Milorada Dodika iz bilo kojih svojih partikularnih interesa i razloga je antievropska, pa pomalo i filo-zločinačka rabota!
Piše: SENAD AVDIĆ
Oslušnu li ovih dana reakcije, komentare i pojašnjenja hrvatskih dužnosnika, kako u Hrvatskoj, tako i i briselskom „rasejanju“ niko neće imati dvojbi oko razloga za pojačano prisustvo stranih vojnih trupa, na zemlji i zraku u Bosni i Hercegovini: njihov je cilj da, ako već ne bude išlo drugačije, mirnim putem, onda silom sruše postojeći Izborni zakon BiH i na njegovim ruševinama, prahu i i pepelu instaliraju novi. Jer što bi drugo strani vojnici radili i kakav bi mir i red zavodili u državi u kojoj je sve drugo, prema viđenju vladajućih hrvatskih političara, cakum-pakum, ko pod konac, uključujući i nestašnog Milorada Dodika, samo harmoničnu idilu narušava tvrdoglovi unitarizam „političkog Sarajeva“ i nespremnost Bošnjaka i njihovih inozemnih jataka da diraju u Izborni zakon.
ŽELJE, ŽELJANA I POZDRAVI
Gostujući u debati hrvatskih zastupnika u Evropskom parlamentu koju je prije nekoliko dana organizirala i emitirala hrvatska televizija N1, Željana Zovko, eurozastupnica, se osvrnula (isključivo i jedino) na stanovite nepodopštine u BiH koje je sebi dopustilo „političko Sarajevo“ zloupotrebljavajući turbulentne događaje vezane za rusku agresiju na Ukrajinu. Nije, kao što to ne čini općenito i nikada, zastupnica Zovko tretirala slučaj Milorada Dodika koji ne ferma zaključke Evropskog parlamenta, Evropske komisije niti Ujedinjenih naroda. To je, uvjerena je, u opisu Dodikovog radnog mjesta, da bude protiv međunarodnog prava i ne poštuje općeprihvaćene civilizacijske norme, standarde i stečevine.
Problem je, dakako, „političko Sarajevo“, odnosno „bošnjačka politika“. Nedopustivo je, smatra Željana Zovko, da „nelegitimni član Predsjedništva BiH Željko Komšić samostalno vuče neke svoje poteze“, kao i to što „ministrica Bisera Turković djeluje izvan svake kontrole“. Problematično je, dapače, opasno, što je Željko Komšić (uz Šefika Džaferovića) odbio Dodikov zahtjev da Predsjedništvo BiH proglasi neutralnost glede agresije Rusije na Ukrajinu pozivajući se na (još uvijek važeću) odluku kolektivnog šefa države od prije osam godina kada je jednoglasno osuđena ruska aneksija Krima i okupacija istočnih dijelova Ukrajine. Skandalozno je, uvjerena je Željana Zovko, i to što je ministrica vanjskih poslova obavezala ambasadora BiH u UN-u da poštuje taj zaključak. Istodobno nije vrijedan kritike, nesporan je bezmalo, Dodikov zahtjev za neutralnošću, prethodno poslušno preuzet od Sergeja Lavrova. Briselska Barbika Zovko već drugi mandat u evropskoj prijestolnici svojim nasmiješenim a ispraznim frazama vrlo ažurno i borbeno igra ulogu Marije Zaharove, vanjskopolitičke glasnogovornice svog bazičnog poslodavca Dragana Čovića. „U BiH je (bošnjački) unitarizam opasan (barem) koliko i Dodikov separatizam. A Hrvati? Pa Hrvati su jedini na „euroatlanskom putu“, to odavno ne treba ni dokazivati, svako malo, pa i jučer, ponavljaju HDZ-ovi europarlamentarci.
I još jedna HDZ-ovka u vrhovima briselske politike, Dubravka Šujica, potpredsjednica Evropske komisije, uoči zasjedanja Evropskog parlamenta na čijem je dnevnom redu situacija u BiH i prijedlog sankcija Miloradu Dodiku, izrazila je nadu da će se prilike u našoj zemlji uskoro stabilizirati. A za „mirnu Bosnu“ po mišljenju Šujice, neophodna je sitnica – promjene Ustavnog zakona BiH onako kako ga vidi Čović i HDZ BiH, a ohrabruje Milorad Dodik.
OD MILANOVIĆA VODE DVA PUTINA
Ali ostavimo za sada na miru Željanu Zovko, pa i Dubravku Šujicu. Osobito ne uzimajmo u obzir Zorana Milanovića i njegovo medicinski potpomognuto blebetanje koje još uvijek nije dobacilo ni do solidne, tečne logoreje.
Hrvatska vlast i mediji su ubrzo nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu u sveopćoj akciji solidariziranja sa žrtvom poizbacivale iz javne upotrebe veliki broj ruskih riječi koje su se do sada uredno koristile u svakodnevnoj komunikaciji i zamijenili ih ukrajinskim inačicama. No ta formalno i dosljedno provedena higijeničarska intervencija nije promijenila jezik, odnosno diskurs kojeg koriste čelni ljudi hrvatske države kada govore o Bosni i Hercegovini: to možda nije ruski jezik, nije ni hrvatski, to je jezik putinovsko-lavroveljske licemjerne imperijalističke agresivnosti. Da parafraziramo bivšeg hrvatskog premijera Ivicu Račana koji je tu formulaciju koristio u prvim danima nakon osnivanja Hrvatske demokratske zajednice, to je jezik „opasnih namjera“.
Forma aktuelne hrvatske politike je proukrajinska, a suština joj je rusko-imperijalistička. Kada predsjednik Milanović kaže da Hrvatska neće dopustiti „zatiranje pola miliona Hrvata u Bosni i Hercegovini“, lako je prepoznati iz koje to državno-političke niše dolazi: iz iste one koja je poslužila kao izgovor Vladimiru Putinu za nemilosrdnu invaziju na Ukrajinu i njeno barbarsko razaranje. Najprije Luhanjsk i Donjeck, a potom i cjelokupan teritorij Ukrajine krvnički su napadnuti da bi se, kazano na tečnom (krvavom) hrvatsko-ruskom jeziku, „zaustavilo satiranje Rusa od političkog Kijeva“. Ništa novo, već viđeno, ponavlja to posljednjih dana u javnim nastupima srpski historičar i diplomata Stojan T. Protić. On ne vidi razliku između jezika (i „argumenata“) kojima Putin objašnjava agresiju na Ukrajinu od jezika onog austrijsko-njemačkog kaplara-dikatora koji je spašavajući „od satiranja“ svoj narod u Češkoj, Austriji i drugdje gurnuo svijet u najveću apokalipsu u povijesti.
Goran Grlić Radman, hrvatski šef diplomacije, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO saveza prošle nedjelje u Briselu djelovao je najutučenije od svih sudionika dok je izražavao plačljivo zgražavanje zbog ruske invazije na Ukrajinu. I načelno osuđivao one među Rusima koji su naodgovorniji za tu klanicu. Među njima se svakako nalazi i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, drugi-treći najutjecajniji čovjek u kremaljskoj hijerarhiji. Prošlo je tek mjesec dana od odlaska Grlić-Radmana na noge kolegi Lavrovu u Moskvu. Iz zajedničkog saopćenja i razgovora sa novinarima nakon sastanka dalo se zaključiti da je važna tema na stolu bila Bosna i Hercegovina. Ruski ministar Lavrov tom prigodom na zadovoljstvo svog zagrebačkog gosta govori: „Danas postoje planovi da se Bosna i Hercegovina iz jedne države koja ima dva entiteta i tri konstitutivna naroda pretvori u unitarnu državu. Uz mentorstvo Sjedinjenih Američkih Država se demonizira Republika Srpska“. Potom je Lavrov zagudio omiljenu „uspješnicu“ hrvatskom diplomati: „Očigledna je diskriminacija bosanskohercegovačkih Hrvata. Izborna reforma mora se završiti samo uz temelj na Daytonskom sporazumu. Slikovito je da su, uz sve zahtjeve da se ne upliću u unutarnja pitanja drugih zemalja, Sjedinjene Američke Države imenovale svog specijalnog predstavnika za provođenje izborne reforme“.
BEZ OSUDE DODIKA, NISU NI PRIJE
Nije ministar Lavrov pored SAD-a poštedio ni Evropsku uniju, nego je vrlo narogušeno poručio da „Zapadni Balkan neće biti zona utjecaja Evropske unije“ i kritizirao evropske diplomate koji tvrde i rade suprotno. Grlić-Radman, da podsjetimo diplomata zemlje članice Evropske unije, nije tome imao ništa dodati, a pogotovo oduzeti. Šta raditi sa vlastima i državama u kojima se SAD „upliću u unutrašnje poslove“ i koje Evropska unija želi staviti u „zonu svojeg utjecaja“? Upravo ono što Rusija već skoro dvije nedjelje radi sa Ukrajinom!
Sergej Lavrov je u globalnoj separatističko-secesionističkoj internacionali kultni, nezaobilazni diplomata. Hrvatska tu nije izuzetak, Srbija osobito, zbog njegove dosljedne, nepromjenjive vanjskopolitičke doktrine prema kojoj pravo na suverenitet imaju samo one države koje predstavljaju čitav narod koji živi na njihovoj teritoriji. Bosna i Hercegovina, kao ni Ukrajina, dakle, nemaju prvo na suverenitet, jerbo vlast i Sarajevu i Kijevu ne predstavljaju čitav narod „koji živi na njenom teritoriju“. Rusija se svojim intervencionizmom u susjednim državama, poput Gruzije, Moldavije, Ukrajine.. više od deceniju svojski, ako treba i oružano potrudila da te zemlje ne kontroliraju one svoje dijelove u kojima žive etnički Rusi. Usput je, timareći i mamuzajući Milorada Dodika i „nalazeći razumijevanje“ za njegovog mostarskog partnera Dragana Čovića, u permenantnoj akciji osporavanja suvereniteta i subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Naravno, da je cijeli taj proces dezintegriranja BiH nepotpun bez ohrabrivanja svake vrste destrukcije od lidera Hrvatske i HDZ BiH, za šta je i među ovim potonjima postojao ozbiljan entuzijazam i spremnost.
Dvije su temeljne mantre hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini uzdrmane ratom u Ukrajini i razotkrivanjem istinskog, zlikovačkog lica i karaktera režima Vladimira Putina. Prva je, da su Hrvati u BiH jedini bezrezervno odani ideji Evropske unije. Ponašanje Dragana Čovića i njegovih teklića, kolebljivo, kalkulantsko, „hinjalučko“, „sa figom u džepu“ u prvim danima agresije na Ukrajinu, pokazalo je da to baš i nije tako;naprotiv.
I druga, još podmuklija stereotipija, osobito mila i draga Andreju Plenkoviću, je ta da je „Hrvatskoj Bosna i Hercegovina prijateljska zemlja“. Niko ne osporava duboke, trajne prijateljske i dobrusjedske veze, ali ovdje se ne radi o Hrvatskoj i njenim ljudima , nego o njenoj vladajućoj nomenklaturi: onoj, sa Plenkovićem i Milanovićem na čelu, koja dosljedno slijedi prakse i manifestacije „prijateljstva i dobrosusjedstva“ iz 90-ih godina koje je međunarodni sud odavno kvalificirao kao agresiju i „udruženi zločinački poduhvat“. Jedna je vrsta prijateljstva briselsko djelovanje parlamentaraca poput Tonina Picule, Freda Matića, Biljane Borzan, a radikalno drugačija ona koju raspiruju Željana Zovko, Tomislav Sokol, Dubravka Šujica…
Djelovati usklađeno i zajedno sa Putinovom Rusijom na „stabiliziranju prilika“ u bilo kojoj zemlji, pogotovo u BiH, pri tom amnestirati političko divljaštvo i separatizam Milorada Dodika iz bilo kojih svojih partikularnih interesa i razloga je antievropska, pa pomalo i filo-zločinačka rabota!
(SB)
(0)
