Hapšenje i određivanje pritvora Ranku Debevcu, smijenjenom predsjedniku Suda BiH i Osmanu Mehmedagiću Osmici, bivšem direktoru Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) osim što je otkrio šokantne optužbe Tužilaštva BiH o tome na koji način je ovaj dvojac na osnovu očito fiktivnih informacija organizirao nezakonito prisluškivanje sudija i uposlenika Tužilaštva BiH, ponovo je skrenuo pažnju na to da Parlament BiH već šest godina nije proveo odluku Ustavnog suda BiH da izmijeni odredbe Zakona o Obavještajno sigurnosnoj agenciji (OSA) u dijelu koji se odnose upravo na tajno prisluškivanje koje po trenutnom zakonu nije u skladu s Ustavom BiH.
Ova odluka je veoma bitna i u kontekstu izjava koje davao Ranko Debevec na ročištu za određivanje pritvora njemu i Osmanu Mehmedagiću prošle sedmice u Sudu BiH, a koje su se kako otkriva Raport pokazale neistinitima, netačnima i neutemeljenima.
Površna, lažna i banalna opravdanja
Naime nakon što je tužiteljica Bojana Jolović iznijela optužbe i dokaze o tome da je Debevac odobrio prisluškivanje dva službena telefonska broja dežurnih sudija u Sudu BiH na zahtjev direktora OSA-e u kojem je stajalo “da je prisluškivanje neophodno jer je jedan izvor dojavio OSA-i da je neimenovani sudija Suda BiH u jednoj kafani tražio mito od kriminalaca i da je kao kontakt dao telefonski broj za koji je ustanovljeno da je službeni broj koji koriste dežurne sudije Državnog suda” i nakon što je Jolović kazala da je to bila lažna informacija, Debevec je kazao da se on “ne bavi tačnošću informacije u zahtjevu i da čak nema ni mehanizme da to utvrdi”.
Faktički, Debevec je to što je potpisivao zahtjeve za prisluškivanje koje mu je slao Osmica pravdao na način da je morao potpisati naloge za prisluškivanje bilo koga, jer je “bila ugrožena sigurnost BiH”, te je ostavio dojam da on kao predsjednik Suda BiH nije imao izbora odbiti bilo koji Osmicin zahtjev, a što nije tačno.
S ovakvim površnim, lažnim, banalnim i nadasve neprofesionalnim opravdanjima neprimjerenima za osobu koja je obavljala jednu od najviših funkcija u državi, Debevec je pokušao minimizirati i marginalizirati svoju ulogu u procedurama odobravanja zahtjeva o tome koje će osobe biti tajno prisluškivane.
Osim Zakona o OSA-i u onom dijelu koji je ustavan i koji propisuje da je Agencija odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine i da mora predsjedniku Suda BiH ili sudiji kojeg on odredi dostaviti potpunu informaciju kojom se obrazlaže opravdanost primjene mjera praćenja kako bi provela istragu o prijetnji po sigurnost BiH i odluka Ustavnog suda BiH o neustavnim odredbama Zakona o OSA-i podsjeća na to kolike diskrecione ovlasti je imao predsjednik Suda BiH, u ovom slučaju Debevec, kod odluka o tome ko će biti tajno prisluškivan.
Podsjećamo, prema neustavnoj odredbi tog zakona Debevec je imao pravo da prvi zahtjev za prisluškivanje odobri na 30 dana, a naloge za produženje mogao je produžavati po 30 dana unedogled.
No, Ustavni sud BiH je prepoznao i to da neustavne odredbe Zakona o OSA-i omogućavaju zloupotrebe mogućnosti prisluškivanja do čega je, sudeći prema navodima Tužilaštva BiH u više slučajeva proteklih godina i dolazilo.
“Osporene odredbe također ne osiguravaju da se mjere praćenja i pretresa neće uvoditi slučajno, neregularno ili bez propisnog i adekvatnog razmatranja”, navodi se u zaključku odluke Ustavnog suda iz 2017.godine koja još nije provedena.
Osmica i Debevec su morali primjenjivati standarde iz odluke Ustavnog suda BiH
Istovremeno, odluka Ustavnog suda BiH otkriva šta je Debevec sve trebao uraditi i koje su bile njegove obaveze da njegovi potezi budu u skladu s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za ljudska prava, bez obzira na to što Parlament BiH nije usvojio izmjene Zakona o OSA-i.
To potvrđuje i za mnoge očigledno zaboravljeno rješenje Ustavnog suda BiH doneseno na sjednici 31. maja 2018.godine,a koje predviđa način provedbe Zakona o OSA-i u skladu s Ustavom BiH, uprkos tome što izmjene tog Zakona nije usvojio Parlament BiH.
“Tako što će se, dok Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne izvrši ovu odluku, odredbe člana 78. st. 3, 4. i 5. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine primjenjivati u skladu s navedenom odlukom, standardima iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i praksom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Evropskog suda za ljudska prava”, stoji u Rješenju Ustavnog suda BiH objavljenom u Službenom listu BiH 2018. godine, uz podsjećanje da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće za sva fizička, pravna lica i instiucije.
Odluka Ustavnog suda BiH o tome na koji način je trebao biti izmijenjen Zakon o OSA-i i kako je prisluškivanje trebalo biti provođeno u skladu s Ustavom i prema onim odredbama koje su ustavne, bio je tema i mnogih naučnih skupova s učešćem najvećih domaćih i stranih pravnih autoriteta, a koji su te izmjene razmatrali i u svjetlu evropskog puta BiH.
S jedne od takvih naučnih konferencija najviših sudova u BiH u organizaciji Ustavnog suda BiH, održane 2019.godine objavljen je i zbornik radova pod nazivom “Pravosudni forum za BiH – Posebne istražne radnje” u kojem se može naći obiman odjeljak u kojem se problematizira tajno prisluškivanje i postupanje shodno Zakonu o OSA-i.
Između ostalog u tom dokumentu se navodi da OSA nema obavezu dostavljati Sudu BiH, odnosno predsjedniku koji potpisuje naloge za prisluškivanje pisane izvještaje o prikupljenim podacima nakon tajnog prisluškivanja.
To je potencirao i Debevec pred Sudom BiH, međutim u navedenoj publikaciji Ustavnog suda BiH navodi se da Sud treba uspostaviti praksu da uvijek ima pristup svim direktnim ishodima koji proizilaze iz posebnih istražnih radnji, a za koje je Sud dao ovlaštenja.
Debevec je mogao propisati uvjete za izvršavanje naloga za prisluškivanje
Takvo pravo, navodi se u publikaciji, Sud BiH je mogao temeljiti na osnovu neosporene odredbe člana 78. Zakona o OSA-i u kojem se kaže da “kada to smatra odgovarajućim, sudac može propisati određene uvjete za izvršavanje naloga”.
“Dakle, Sud ništa ne smije spriječiti da od OSA-e traži dostavu pisanih izvješća o podacima prikupljenim odobrenim i primijenjenim posebnim istražnim radnjama. Sud treba uspostaviti praksu da osim obveznih elemenata sudskog naloga propisanih člankom 78. stavak 1., ovlaštenje naloga podrazumijeva obvezu OSA-e da podnese pisano izvješće o njegovoj provedbi, te rok za dostavu izvješća. Važeći članak 78. stavak 2. potrebno je smatrati pravnom osnovom za takvu nametnutu obvezu OSA-e, s obzirom na to da propisuje da ‘kada to smatra odgovarajućim, sudac može propisati određene uvjete za izvršavanje naloga'”, navodi se u publikaciji Ustavnog suda BiH o tumačenju Zakona o OSA-i u dijelu koji se tiče naloga za prisluškivanje.
Također, navodi se i da Sud BiH mora ispitati svaki prijedlog za posebne istražne radnje, te je li on podnesen u legitimne svrhe definirane kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti. I ovaj dio tumačenja najviših pravnih autoriteta u BiH demantira Debevca da je on imao ulogu pukog “potpisivača” Osmicinih zahtjeva koji su nosili oznaku o “ugroženoj nacionalnoj sigurnosti”.
Razlike između prijetnji državi i vladajućoj eliti
“Važno je da OSA i Sud imaju mogućnost razlikovanja između subverzije i, na primjer izvanparlamentarne političke aktivnosti, ili prepoznavanja tenzija između vladajuće stranke i političkih oponenata koje bi mogle uzrokovati zloupotrebu nacionalne sigurnosti u nelegitimne svrhe. Prijetnje moraju biti upućene državi, a ne vladajućoj eliti. Sud uvijek mora pažljivo procijeniti potpada li vršenje izvršnih ovlaštenja OSA-e pod okvire nacionalne sigurnosti ili izvan njih”, navodi se u publikaciji Ustavnog suda BiH.
Ovo je samo dio zakonskih pretpostavki i rješenja koji govore o tome da tajnom prisluškivanju, pogotovo u svrhu istrage zbog “prijetnji državi” ukoliko se vrši po Zakonu, iziskuje aktivan angažman predsjednika Suda BiH u smislu provjera informacija u zahtjevu i njegovoj opravdanosti koje mu dostavi direktor OSA-e.
Ranko Debevec ili hinji neznanje ili uistinu nije bio upoznat sa svojim obavezama i ovlaštenjima na poziciji predsjednika Suda BiH kada je u pitanju izdavanje odobrenja za prisluškivanje.
Ali, u oba slučaju to ga ne oslobađa odgovornosti ukoliko je uistinu na slijepo ispunjavao Osmicine želje.
U razbijanju mita o tome kako je Osmica prisluškivanjem i sudija “štitio sigurnost BiH”, a Debevec mu u tom kvazi patriotskom poslu bio ‘saborac’, a o čemu teoriju pokušavaju održati pojedinci koji su očito imali koristi od nelegalnog prisluškivanja važno je rasvijetliti sve (ne)zakonite aspekte praćenja čija je žrtva mogao biti bilo koji pojedinac za kojeg Osmica podnese Debevcu zahtjev, a ovaj bez ikakvih kriterija i provjera, žmireći “šarne” nalog za prisluškivanje.
(Raport)
(151)
