MEDINA, GRAD ALLAHOVOG POSLANIKA, s.a.v.s.
Mladić, 23 godine. Primjer u svom naselju. Svaka je majka željela da ima takvo dijete. Tih, povučen, skroman, pomagao siromašne, obilazio bolesne, bio pokoran roditeljima, lijepog ponašanja.
Svi su mu se divili i svako je želio da bude sa njim u društvu. Iznenada je umro. Velika je žalost zavladala, bio je to veliki gubitak. Kad su ga htjeli okupati u gasulhani, prilikom kupanja, lice od ovog mladića je odjednom postalo crno.
Pocrnilo je, kao da si uzeo crnu boju i premazao mu lice.
Imam koji ga je kupao, napustio je prostoriju u strahu, jer je ovo prvi put vidio.
Pozvali su njegovog oca da vidi. Kad ga je otac vidio, zaplako je a onda rekao: “Moj sin nikada u životu nije namaz obavio, nikada.
Sve ovo vrijeme sam ja to jedini znao u porodici, moj sin je bio munafik (licemjer), glumio je sve te dobre osobine ali u stvarnosti nije bio takav, posebno je mrzio namaz!“ SubhanAllah…“
Izvor: preuzeto sa N-um, slučaj koji se desio u Medini
(1294)
