Prema podacima Ujedinjenih naroda, u Bosni i Hercegovini živi više od 10.000 h****nskih ovisnika.
Među njima je i 33-godišnji Sarajlija, koji je 15 godina bio navučen na h****n.
Odrastanje u sarajevskoj općini Novi Grad, jednoj od najmnogoljudnijih i najsiromašnijih dijelova prijestonice, nije bilo lagano, što najbolje potvrđuje njegova dugogodišnja borba s ovisnošću, ali kako kaže naš sagovornik, inače otac dvogodišnjeg dječaka, sada se trudi da vodi miran život..
Izbačen iz škole Uspješna karijera mladog fudbalera i usponi koje su mu treneri predviđali, pali su u vodu kada je kao 16-godišnjak ubio čovjeka. Kaže da je tada sve u njegovom životu krenulo nizbrdo te da više nije bio ista osoba.
– Ubio čovjeka… izbacili su me iz škole, s treninga…
Niko više nije htio da čuje za mene. Svi su mi leđa okrenuli, osjećao sam se kao crna ovca. Ostao sam sam pa su me stariji zvali u svoje društvo, jer su vršnjaci bježali od mene.
A sa starijima kreće ludilo… Znaš već, “hoćeš povući s nama” i te stvari – započinje svoju ispovijest 33-godišnjak. Svoju životnu priču nastavlja riječima da se navukao na mnoge d***e.
– Prvo sam dugo pušio travu pa sam prešao na spid i bobe (ekstazi, op. a.). Uglavnom sam uzimao novac od roditelja, uvijek sam se vadio na istu priču:
“Imam djevojku, moram je izvesti van”, i to je trajalo sve dok nisam probao žuto (h****n, op. a.). Tad je počeo pakao… – kaže on. Novca od roditelja nikad nije dosta za nekoga ko uzima h****n pa je počeo s krađama, pljačkama, otimačinama, govori nam naš sagovornik.
– Ne želim se ni sjećati šta sam sve radio dok sam bio na h****nu, koji sam uglavnom šmrkao. To niko ne može da shvati. Većina kaže da me razumije. Ne razumije niko dok ne proba! Dilao sam šta sam stigao, od trave, spida do h****na. Hapsili su me sto puta, osuđivali…
Nema zatvora u BiH u kojem nisam bio. Tako sam stekao prijatelje u mnogim bh. gradovima – rekao je 33-godišnjak. Opisujući krize koje je proživljavao kada nije bilo dovoljno dnevne doze, kazao je da je “umirao” u krevetu. Životne promjene – Ne možeš da ustaneš, jer te boli svaki dio tijela, raspadaš se, ali i dalje želiš h****n. Hoćeš sve, a ne možeš ništa.
Ako je vani 40 stepeni, meni je toliko hladno da moram zimsku jaknu obući. Kada je hladno, najradije bih se skinuo go i hodao, jer mi je neizdrživo vruće. Niko to ne razumije dok se ne upeca…
Samo misliš kako da se popraviš – govori nam sagovornik.
Životna prekretnica i bijeg od pakla d***e bilo je rođenje sina. – Već duže vrijeme sam čist. Idem na metadonsku terapiju i osjećam se dobro. On me je promijenio, učinio je moj život ljepšim.
Postao sam bolja osoba zbog njega. Ostavio sam iza sebe sve loše što sam radio. Moram ispred sebe, a ne iza, jer tamo nema ništa lijepo – završava naš sagovornik.
Priznanje porodici Tridesettrogodišnjak nam priča kako je teško kriti ovisnost od najbližih te da prije ili kasnije istina ispliva na površinu.
– Stalna odsutnost od kuće, traženje para, pravljenje problema… postane sumnjivo ukućanima. Kada više nisam mogao šutjeti, priznao sam im da sam navučen na sve moguće d***e.
Htjeli su mi pomoći, ali nisu uspjeli… Isprva sam pristao, jer sam bio puknut (pod utjecajem h****na, op. a.) kad sam s njima pričao, ali sam već sutradan u zoru napustio kuću. Snašao sam se za 20-30 KM i otišao dileru pravo na vrata po dozu, jer me je kriza već hvatala – prisjeća se naš sagovornik. .
Izvor: Avaz.ba
(182)
