Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Na današnji dan Prvog marta 1992. 63% građana koji su izašli na referendum glasalo je za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Većina građana Bosne i Hercegovine, a treba to i otovreno reći, uglavnom oni bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, odlučili su tog dana da izađu iz Jugoslavije koja je po zaključku Badinterove komisije iz prethodne godine se već bila raspala, i nastave svojim putem s BiH kao nezavisnom državom. Ipak, za razliku od Hrvata i Slovenaca koji su uz opšti nacionalni konsenzus srčano dočekali otcjepljene od Jugoslavije, kod Bošnjaka (a i Makedonaca) je stvar išla nešto kompleksnije. Bošnjaci, od Nijaza Durakovića do samog Alije Izetbegovića sve vrijeme su naglašavali da je Bosni i Hercegovini komotno u Jugoslaviji, ali da ako izađu Slovenija i Hrvatska ta država prestaje postojati i samim tim BiH nema drugog izbora nego krenuti istim putem.
Nažalost, tu realnost nije bila spremna prihvatiti i velikosprska politika na čelu sa Slobodanom Miloševićem i njegovim satelitima iz SDS-a. Cijena glasa “Za” u režiji navedenih spodoba, u konačnici su bili genocid, preko 100 hiljada mrtvih, preko million protjeranih, ekonomski, društveno i socijalno devastirana BiH i u konačnici nakaradno, invalidski sklepana država s dva entiteta, konstitutivnim narodima i konsocijacijskim uređenjem.
Nakon 28 godina, možemo si opušteno postaviti pitanje: je li vrijedilo?
Vlado Gotovac, vođa hrvatskih liberala, pjesnik i filozof, nesumnjivi hrvatski patriot koji je zbog svoje borbe za građanske slobode i prava Hrvatske u Jugoslaviji robijao po komunističkim kazamatima, u jeku najveće nacionalne histerije tokom borbe za hrvatsku nezavisnost pozivao je na razum: “DA za nezavisnu Hrvatsku, ali NE za bilo kakvu Hrvatsku”, bila je njegova glasovita rečenica iz tih dana. Naravno, kada su trenuci eufoerije i patriotskih emocija na sceni, ostaje malo prostora za razum, pa su Gotovac i njegova stranka HSLS na kraju završili kao poprilično nemoćna protuteža HDZ-a. Gotovčeva poruka bila je jasna: država, kuća, zvala se ovako ili onako i zauzimala ovu ili onu kvadraturu, sama po sebi malo znači ako će joj u kupatilu curiti voda, zidovi biti prljavi i razbijeni, frižider prazan, a porodična srebrnina opljačkana.
Upravo se to na kraju desilo Hrvatskoj, ali u neuporedivo većoj mjeri Bosni i Hercegovini. Kada su građani 1992. glasali za nezavisnu državu niko od njih, osim možda onih koji su je s vrha projektovali, vjerovatno ni u najgoroj noćnoj mori nije htio državu kakva je ona danas.
Dok su desetine hiljada mladića po brdima, klancima, gradovima, sokacima i maosvnim grobnicama ostavljali svoje kosti i udove, hoštapleri i ološ sa sve tri strane bespoštedno su pljačkali i haračili preostalo društveno vlasništvo, firme i nekretnine iz bivšeg države. Barem u tom pogledu nije bilo izraženih ratnih sukoba, nego se tačno znalo šta je čije: svako je imao vlastite ratne kriminalce, profitere, ratne tajkune i poslijeratne “kontroverzne” biznismene uvezane sa svojim nacionalnim strankama.
Proces je nastavljen nakon rata, gdje su oni koji su u ratu sticali kapital postajali poslijeratna ekonomska elita, vlasnici fabrika, firmi, tržih centara, ključnih zgrada i lokala. Što nije prodano u bescijenje ratnih profiterima i bjelosvjetskim hoštaplerima, sačuvano je u državnom vlasništvu kao stranački plijen u koji se uhljebljuju poslušni stranački kadrovi te izvlači kapital za vlastite potrebe, a u konačnici završava s dužničkom dubiozom koja se mjeri u milijardama KM.
Pored svojih tajkuna, nove postratne elite su se potrudile da stvore i srednju klasu – vlastito članstvo koje se na suvišna i izmišljena radna mjesta trpa u administraciju i na grbaču poreskih obveznika ili u već spomenute propale državne firme.
Pobrinuli se dakako i za sirotinju da budu poslušna glasačka mašinerija, tako što su od njih napravili kvazisocijalne kategorije koje kupuju za crkavicu, čuvajući socijalni mir i koristeći ih kao pričuvnu mašineriju.
Opozicija u kojom se željela vidjeti nada i atlernativa takvom sistemu – kriminalu, pljački, prostakluku bahatosti, besperspektivnosti, nacionalizmu vladavini mediokriteta i uništavanju svih vrijednosti, kada bi dolazila na vlast uglavnom bi pokazivala čak i veću pohlepu u grabljenju tendera i budžetskih pozicija od već uhodanih prethodnika, uz ništa manje džilkoški odnos prema svojim neistomišljenicima i protivnicima.
Tako se u društvu pojavilo nekoliko sistemskih kasti:
- Stranačke vođe (manje ili veće) – sve kontrolišu od države preko ekonomije do sporta – uzimaju koliko hoće i daju onome ko im treba.
- Tajkuni – širom su im otvorene ruke kršiti sve moguće zakone i propise te držati radnike u uslovima robovlasništva, sve dok uredno plaćaju reket ovim prvim i podržavaju ih.
- Budžetlije – armija od nekoliko stotina hiljada ljudi koji sa članskom iskaznicom dobijaju uhljebljenje u nekoj od bezbrojnih državnih institucija na bezbroj nivoa i državnih firmu. Zaštićeni kao bijeli medvjedi, s primanjima iznad prosječnih, bez ikakve odgovornosti za svoj rad.
- Lumpenproletarijat – već spomenuta sirotinja čija se poslušnost i zavisnost kupuje sitnim budžetskim izdvajanjima i tako ih se drži u stanju ovisnosti prema ovim iznad sebe.
- Opozicija – sve što želi u suštini je ne da mijenja sistem, nego da dođe na poziciju onih prvih i preuzme barem dio ova tri stuba ispod njih.
Pored ovih 5 kasti, tu je i šesta kasta. U nju spadaju svi oni mali i srednji poduzetnici, radnici u realnom sektoru, nezaposleni… Njihova uloga i poloćah u društvu je da plaćaju danak za održavanje ovih gornjih pet, da im se po potrebi, kada god zafali novca, taj danak povećava, te da pri svemu tome šute i rade, jer u suprotnom nerijetko će osjetiti šta znači osjetiti gnjev i pritisak ovih iznad sebe, poglavito prve tri skupine.
I dok prva kasta u saradnji s drugom i trećom, ispod površine harače državni budžet, namješta tendere, uhljebljuje, ucjenjuje, zabijaju noževe, širi mržnju i eliminišue dok za njih zakoni ne važe, dotad se za donje tri, kada su nam već kulturna industrija i sport propali, proizvode beskonačne igre u vidu nacionalnih sukoba, političkih kriza, nastavka verbalnog vođenja svih ratova iz historije, referenduma, otcjepljenja, promjena ustava, itd.
Naravno, rezultat ovakvog sistema, društvenog haosa, rasula, osjećaja nepravde i potpune besperspektivnosti i nade društvu, tiha većina iz šeste kaste tiho, u sve hordama mjeri seli iz takve države
Danas su u BiH rejoni podijeljeni, tri su odvojena društva, no način vladanja i kastinski sistem je potpuno isti. I jedni drugima se uglavnom ne miješaju u teritoriji.
Pripadnici šeste kaste, na sve tri strane, bez obzira jesu li Prvog marta glasali za nezavisnost ili su se našli na drugoj strani, pa na sve moguće načine željeli spriječiti tu nezavisnost, danas samo skrušeno mogu priznati da su ga svi ujedinjeno popušili.
Naravno, u svakoj državi političari kradu i lažu, svugdje ima korupcije, svugdje ima i nepravde, no razlika između uređenih država i Bosne i Hercegovine je što u prvim I ako ne pripadate možda vladajućoj političkoj ili ekonomskoj kasti, imate ipak sasvim dovoljno širine da živite mirnim i slobodnim životom u kojima gledate svoja posla, gdje su vam neka prava zakonom zaštićena i u koje se ni ovi prvi ne usuđuju da zadiru; u BiH s druge strane ne uživate zaštitu države; možete uživati jedino zaštitu stranke; i ako niste u njoj ili s njom, ako niste u sistemu, ako niste dio te prljavštine, i sama mogućnost vašeg ekonomskog, socijalnog i općenito životnog prosperiteta bit će krajnje upitna, bez obzira na sve vaše eventualne ljudske sposobnosti ili intelekt.
Prvog marta 1992. možda smo dobili nezavisnost, no izgraditi državu pravde, slobode, jednakosti pred zakonom, u kojoj će država biti sluga građana, a ne građani robovi partokratije, trenutno je nešto svjetlosnu godinu udaljeno od onoga što je danas BiH I da stvar bude gora, na sceni se više niko i ne nazire ko bi društvo barem mogao povesti na taj put.
(198)
