Dva mjeseca koja je proveo u Srebrenici, Peteru su, kako kaže, uvijek u mislima…
U jednom jesenjem obilasku Srebrenice 1993. godine, kanadski vojnik je napravio fotografije djece koja su tada živjela u ovom gradiću na istoku Bosne i Hercegovine.
Trideset godina kasnije, izvadio je fotografije iz albuma u dnevnom boravku i pitao se da li mogu možda nekome donijeti malo utjehe.
Snimiti fotografiju neke osobe znači učestvovati u nečijoj smrtnosti i ranjivosti, vjerovala je intelektualka Susan Sontag. Ali i da sve fotografije ustvari svjedoče o prolaznosti vremena. Sličnog mišljenja, kao Sontag koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini često posjećivala zemlju, je i Danyluk.
“Neki od ovih mladih ljudi su možda čak i toliko mladi tu da ih niko prije nije ni uslikao ili su imali porodične fotografije koje su uništene u ratu”, kaže Peter Danyluk i dodaje da je fotografije poslao u nadi da će pomoći nekome da se sjeti voljene osobe ili možda identifikuje nekoga ko nema fotografija iz tog perioda.
“Znate bolje od mene koja je to vrijednost.”
Imao je samo 24 godine kada je sa bataljonom došao u BiH. Te ratne 1993. godine sa svojom jedinicom većinu vremena je provodio u Kiseljaku.
No, dva mjeseca koja će provesti u Srebrenici, zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija, Peteru su, kako kaže, uvijek u mislima.
“Nije prošao mjesec, pa čak ni sedmica u zadnjih 30 godina da mi se slike te ture nisu pojavile u glavi”, kaže Peter za Radio Slobodna Evropa (RSE).
On je sa sobom, kao i veliki broj drugih vojnika, nosio i kameru smještenu unutar pancira.
“Onda kada ne bismo bili u nekoj akciji ili kada nismo imali posebne misije, izlazili bismo vani i slikali.”
Neke od tih fotografija, napravljenih u Srebrenici u periodu od septembra do novembra 1993. godine poslao je i na adresu Radija Slobodna Evropa.
“Ne sjećam se tačno šta se dogodilo prije par sedmica, možda jer su bukvalno prošle tri decenije, ali primijetio sam u međunarodnim medijima da se stvari opet zakuhavaju na Balkanu”, kaže Peter i pojašnjava kako je u projektu RSE-a “Srebrenica, neispričane priče” u kojem se nalaze fotografije nekih od ubijenih u genocidu, pokušao da pronađe lica kojih se sjeća iz 1993. godine.
“Kada sam vidio ovu stranicu odmah mi je pred oči došlo Nerminovo lice.”
Peterova jedinica sa oko 200 vojnika u BiH je stigla na proljeće, a u Srebrenicu u septembru. Kako kaže, vrijeme su većinom provodili u bazi i na osmatračnicama, te da je to bilo “izolovano postojanje.”
“Negdje u zadnjoj sedmici izašli smo van baze pješke kako bi obišli Srebrenicu i djecu.”
Kada je poslao fotografije za “Srebrenica, neispričane priče” na kojima se nalaze podaci o više od osam hiljada žrtava genocida u Srebrenici, kao i preko tri hiljade fotografija, Peter je napisao da se često u životu pitao šta se desilo sa djecom na fotografijama, nadajući se da su neki od njih uspjeli da prežive genocid.
Imena djece koju je slikao tokom tog kratkog boravka u Srebrenici se ne sjeća. Osim Nermina.
“Na jednoj od slika sa mnom, gdje je žičana ograda sa strane zgrade je i Nermin, on je jedini dječak čijeg se imena sjećam jer je pričao sa mnom kad god sam bio van žice u Srebrenici. Pretpostavljao sam da je živio negdje u centru”, priča Peter o jednoj od fotografija koju nam je poslao.
Nermin je, kaže dobro govorio engleski jezik. Obzirom da je njegova jedinica govorila francuski jezik, Peter je bio među par vojnika koji su govorili i engleski. Tako je i razvio odnos sa Nerminom.
“Nermin je imao kaiš bivše Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). I, ne sjećam se tačno za šta smo se zamijenili, ali ja sam dobio od njega kaiš”, priča ovaj kanadski vojnik. Kaiš je kasnije kaže dao jednom od svojih komandira koji su pokušavali da pronađu isti za suvenir.
(SB)
(355)
