Sabina je dodirnula najosjetljiviju tačku u potisnutoj memoriji bošnjačke elite toga vremena i poturanje narednim generacijama načertanija i memoranduma kao krivaca za sve zlo u Bosni. Tačku od koje je sve hronološki i kauzalno počelo.
Zašto toliki bošnjački gnjev na profesoricu Sabinu Silajdžić, pita se u svojoj novoj kolumni Dodikov politički savjetnik, Nenad Kemanović, nekadašnji profesor na sarajevskom Fakuttetu političkih nauka i ratni član Predsjedništva BiH.
Kecmanović zatim daje odgovor na vlastito pitanje koji prenosimo u cjelosti:
Zato što je otvorila pitanje svih pitanja – “od čega je sve počelo u BiH”, koje njeni sunarodnici decenijama zaobilaze kao mačka oko vrele kaše, jer naglavačke okreće njihovu kolektivnu interpretaciju svega što se dogodilo – od “građanskog” referenduma ’92. do danas.
Kada je, svojevremeno, Sulejman Tihić, i to u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i predsjednika SDA, samo rekao da “Bošnjaci ne mogu graditi budućnost na ideologiji nevine žrtve i da bi trebalo čuti i šta kaže druga strana”, na njega se obrušilo drvlje i kamenje pa je povukao riječ. Narednih decenija nijedan bošnjački intelektualac nije iskoračio izvan vladajućeg narativa: agresija, genocid, raspad, načertanije, memorandum …
Tek krajem minule i početkom ove godine, pod uticajem odmaklog prestrojavanja snaga na globalnoj sceni, jedan sarajevski autor je upozorio da “bošnjačka javnost nema pojma šta se zbiva u svijetu jer samo prenosi zapadne meinstrim medije”, te je iznio nekoliko podataka o kretanju u svjetskoj ekonomiji koji ih statistički pobijaju.
Nakon njega, drugi je započeo izlaganje rečenicom da “iako nije simpatizer Vladimira Putina, mora da konstatuje da sankcije Zapada nisu dale očekivani rezultat”. Ta dva kraća priloga višestruko su prenošena na netu sa nadnaslovima “šokantno”, “skandalozno”, “besprizorno” i sl. i uz reakcije čitalaca koje se mogu svesti na poruku “majku ti četničku j….” i poneku pristojniju da su takvi istupi “izdaja naših jedinih prijatelja i zaštitnika Amerikanaca”.
No, sve je to bilo “mala maca” u odnosu na riječi Silajdžićeve i nije čudo što je “četnikuša i rospija” fasovala takve psovke koje je degutantno navesti i sa prvim slovom i tačkicama (…)
Sabina je dodirnula najosjetljiviju tačku u potisnutoj memoriji bošnjačke elite toga vremena i poturanje narednim generacijama načertanija i memoranduma kao krivaca za sve zlo u Bosni. Tačku od koje je sve hronološki i kauzalno počelo.
Tokom minule tri decenije niko se nije osvrnuo na pitanje kako je referendum održan protiv volje jednog ustavno ravnopravnog naroda, koja je izražena na plebiscitu u novembru ’91, kako je rezultat priznat iako na njega nisu izašle propisane dvije trećine punoljetnih, zašto se Alija odrekao Beogradskog sporazuma (Istorijskog srpsko-mulimanskog sporazuma), zašto je odustao od Skopskog dogovora, zašto je povukao paraf sa Lisabonskog sporazuma.
Referendum nije bio jednokratno antiustavno nasilje, nego utemeljenje nove prakse odnosa u Bosni po kome će Srbi ubuduće, uvijek i u svemu, biti nadglasavani, trajan politički teror bošnjačko-hrvatske, potencijalno samo bošnjačle većine.
“Ako se slažete sa nama utoliko bolje, a ako se ne slažete, bićete naprosto preglasani u parlamentu, u predsjedištu, u vladi.
Referendum 1. marta 1992. godine
Nijedan muslimanski glas ni jednom riječju nije se ’92, ni docnije, digao protiv ponižavanja srpskog naroda. Adil Zulfikarpašić tek je naknodno napisao kako je Aliju i halku interno upozorio “Srbe nazivate ’hajducima i vucima’, a mislite da će vam to otrpiti”.
A, evo, 2024-te, kada su se tri naroda u BiH uzajamno udaljila na svjetlosne godine i lančane omraze postale nova realnost iliti obnovljena vjekovna realnost, javila se jedna obrazovana, razborita i nadasve hrabra Bošnjakinja da probosanskim snagama otvori oči za jednu otrežnjujuću činjenicu koju up**no neće da vide.
Profesorki Silajdžić su kao povod poslužila dva kalendarski subliza rođendana – Republike Srpske 9. januara i BiH 1. marta, a adresa na koju se obraća jesu “probosanske snage”. Što se tiče dva rođendana, ona čak uočava da prvi Banjaluka slavi, a da ga nikom ne nameće, dok drugi, Sarajevo pokušava da nametne „manjem entitetu“.
“Probosanske snage” upozorava da se na krivotvorenju istorijskih činjenica ne može graditi država BiH.
Sabina ne spominje ni građansku ni jedinstvenu ni evropsku, ali za stanje u BiH, začeto uoči rata, optužuje nacionaliste na sve tri strane, iz čega se da oslušnuti da joj hrabro srce kuca na građanističkoj strani. To je, naravno, sasvim legitimno, mada, kako je, eto, i sama ustanovila, i u tom taboru caruju predrasude o agresoru, lošem narodu, genocidnoj tvorevini, republici šumskoj i sl.
Ali, ko bi još u Srpskoj, poslije takve duge i sistematske stigmatizacije, bio ta probosanska snaga sem u nejakom statistički zanemarljivom broju?
Da li to znači da je profesorka zakasnila ili preuranila? Rezignirani bi rekli da samo jedna lasta ne čini proljeće, a optimisti da je ona samo prva lasta u novom jatu. Realisti: veoma hrabro i korisno, sa malo izgleda da će nešto bitnije promijeniti, jer proces uzajamnog udaljavanja tri naroda i otuđenja od projektovane zajedničke države daleko je odmakao.
Kada se u intervjuu tim povodom za sarajevsku TV Face pozvala na svoj prethodni tekst o kumovanju “međunarodne zajednice” svađama tri naroda u BiH i njenom štetnom posredovanju u internim dogovorima, vješti voditelj je odmahnuo rukom “Nećemo sad o tome!”.
I sama TV Face i isti voditelj polovinom netom minule godine Sabinu su predstavili kao ekonomskog eksperta sa brojnim diplomama zapadnih univerziteta i kao majku ništa manje nego sedam sinova.
Ni evroamerički sertifikati kojima se bošnjački intelektualci klanjaju kao kumirima, ni devetočlana porodica koja je primakla brojčano stanje nacije natpolovičnoj većini, kao ni tri ajeta iz Kurana koje je citirala u postskriptumu svoga teksta, nisu međutim pomogli dr Sabini Silajdžić da joj Baščaršija halali neoprostivi grijeh skrnavljenja bošnjačke nevinosti, odnosno mita o apsolutnoj srpskoj krivici.
Direktan polemički obračun sa Sabininim stavovima mudro je povjeren Milanu Dunoviću, manje poznatom funkcioneru bošnjačke trojke u vlasti, srpskog imena i prezimena, koji je samo rezolutno ponovio konstrukcije koje je profesorka efektno demontirala činjenicama:
Milan Dunović: “Ja to neću ni slušati. Ne dozvoljavam da se u mom prisustvu to govori.”
Bošnjakinja zastupa srpske stavove, a Srbin – bošnjačke, što daje željeni efekat relativizacije.
Pošto su i sami ne manje pogođeni otkrićem Silajdžićeve o uzroku građanskog rat u BiH, inostrani misionari demokratije i ljudskih prava u BiH nisu osudili “lov na vješticu” Sabinu.
Zvanična Banjaluka nije likovala: “Svaka joj je na mjestu, ali nećemo podrškom da joj otežavamo”.
(SB)
(380)
