Jarinju …
Desantno ustoličenje Joanikija II na Cetinju podstaklo je regionalnu javnost i da se zapita koje je pravo lice novoga srpskoga patrijarha: lice jagnjeta, što ga je pokazivao Hrvatima ili vučje, s kojim se predstavio Crnogorcima, prvo ih ne pomenuvši tokom besjede u Podgorici, a onda insistirajući na Joanikijevoj intronizaciji u Cetinjskom manastiru, uprkos rizicima da Crna Gora zapliva u krvi?!
Piše: Darko ŠUKOVIĆ
Dešavanja na Cetinju i prilazima gradu 4. i 5. septembra tek treba da prođu filter za ulazak u kalendare i udžbenike, no političke posljedice već izazivaju – na objema poluloptama Crne Gore, u Regionu, a bogami i šire. Kao da su kumulonimbusi od suzavca, kojima je policija tada prekrila Prijestonicu, pomogli da mnoge adrese politički progledaju i, napokon, razumiju, prije svega destruktivan, potencijal crnogorskog slučaja!?
No, da se „treće oko“ analitičara i stratega skroz otvori, trebalo je još malo podsticaja: na Cetinju se, na Dvorskom trgu, sedmicu kasnije (12. septembra) desio još jedan okup, masovniji od ijednoga u posljednjih 3-4 decenije. Bio je to svojevrstan iskaz revolta zbog policijske brutalnosti prethodnog vikenda, zbog skorojevićke sladostrasne oholosti premijera i većine ministara koji su trijumfovali nakon „uhelikopteričenja“ Joanikija II, zbog gomila laži Vladinih i Vučećevih biltena, predvođenih RTCG, koncernom Vijesti i notornom medijskom kaljugom In4s… nadasve, zbog uvjerenja da je počela odsudna bitka za građansku, sekularnu i stvarno nezavisnu Crnu Goru.
Tri dana potom, u kasnim satima 15. septembra, Demokrate i DF, do tada u verbalnom ratu do istrebljenja, obznanili su dogovor o rekonstrukciji Vlade, u koju bi ušli predstavnici obje članice vladajuće koalicije (DF ima 27 poslanika, Demokrate 10)!? Ukratko, u eksperiment sa ekspertskom vladom Zdravka Krivokapića zakucali su čiviju i okrenuli se konceptu koji treba da obezbijedi „potreban nivo političke stabilnosti, neophodan za dalje reformske procese“! Rekonstruisana vlada imala bi, umjesto sadašnjih 12 apostola, čak 18 ministara i tri potpredsjednika. De facto bio bi to novi Kabinet Zdravka Krivokapića u kojem bi on bio još manje premijer, nego što je u sadašnjem.
Pitanje koje i danas čeka odgovor je: zašto su Bečićeve demokrate svezale svoje crvene kravate sa DF-ovim trobojkama i tako partijski zaštitni znak pretvorile u konopac koji se ne pominje u zapadnim ambasadama? (Liše Francuske, koja uvijek nađe neki rudnik ili metro kao razlog da oprosti Srbiji agresiju na Crnu Goru.) Dvije su škole mišljenja formirane povodom toga analitičkoga izazova. Po jednoj, Demokrate su suočene sa konstantnim padom rejtinga nakon glasanja za Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici, pa su odlučile da kupe biljet za povratak u (veliko)srpski blok, tamo đe je daleko najviše njihovih birača. Po drugoj, stranka Alekse Bečića oduvijek je bila „spavač“ Beograda, a Aleksandar Vučić je procijenio da na homogenizaciju procrnogorskog bloka, koju su oba cetinjska vikenda zorno pokazala, treba odgovoriti svetosavskom.
Zašto svetosavskom? Zato što je inkluzivni potencijal vjerske pripadnosti veći od nacionalnog-srpskog identiteta. Diskretno šlihtanje Crkvi Srbije umjesto šatorskog srbovanja kakvo praktikuje DF, ostavlja Demokratama, u njihovom poimanju mudre politike, prostor da se deklarišu kao građanska i prozapadna stranka. Što dio njihovih istaknutih funkcionera, poput potpredsjednika Moma Koprivice, zasad stoički podnosi… do kad će, ne zna se?!
Ulazak Demokratskog fronta u Vladu je „crvena linija“ preko koje EU neće preći! To je, mnogo više od navodno, saopšteno Dritanu Abazoviću tokom nedavnog boravka u Briselu. U medijskim nastupima nakon povratka iz sjedišta EU Abazović je izgledao toliko nerelaksirano da nije trebalo bolje potvrde nezvaničnih informacija koje su ga dopratile. Iz dobro obaviještenih izvora procurilo je i da su ambasadori „kvinte“ (Francuz Timonije se, navodno, držao samozatajno) bijesni na Bečićev manevar i odlučni da čelniku GP URA i potpredsjedniku Vlade rezolutno stave do znanja da nikako ne smije i on krenuti zlim putem na Istok.
Abazović je „time-out“ našao u trodnevnoj, ničim izazvanoj, posjeti Turskoj ali ga suočavanje sa političkom sudbinom neumitno čeka. Zacijelo će mu, ako već nijesu, u periodu od pisanja do izlaska ovoga teksta, biti pojašnjene poruke Gabrijela Eskobara da se Rusija miješa u unutrašnje stvari Crne Gore i da zabrinjava uvođenje destabilizirajućih faktora u Vladu. Ako tu, uopšte, ima šta da se dojašnjava.
Nezvanično, očekuje se da u prvoj sedmici oktobra neko iz Stejt departmenta uloži dodatni napor da objasni i Aleksi Bečiću kako je savez za proruskim i srpskim Demokratskim frontom gubitnička karta za Demokrate. Imajući u vidu koliko potpredsjednik Vlade i predsjednik Skupštine vole da se predstavljaju kao „državnici“, čini se da je pred njihovim sagovornicima – moguća misija.
U konačnici, to bi značilo da ćemo relativno uskoro imati prijevremene izbore ili prijelaznu vladu. Predsjednik Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović pomenuo je i Vladu izbornog povjerenja, model sa kojim Crna Gora već ima iskustvo. Dakako, bilo bi neoprezno sasvim isključiti nekakav dogovor aktuelne parlamentarne većine ili, čak, nastavak mrcvarenja sa izvornom, crkvenom postavom Zdravka Krivokapića. Sve zavisi od toga do koje je mjere Dritan Abazović slobodan čovjek, da li ga i čime Beograd drži u šaci.
Kako god, Draginja Vuksanović- Stanković, izgleda, ima pravo kad kaže da je ovo posljednja stanica za GP URA da „iskoči iz pogrešnog voza“. Sve teže je, naime, mantrom o borbi protiv kriminala pravdati partnerstvo sa klerofašistima i otvorenim negatorima crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta. Priča o evropskom putu Crne Gore u partnerstvu sa DF-om lako prelazi preko usana samo onima koji su svoja stvarna ubjeđenja sakrili ispod firme Građanski pokret. Uz to, Krivokapićevi pregovori sa manjinskim strankama Abazoviću su pokazali da mu (veliko)srpski blok sprema „spuštanje cijene“ uoči pregovora o prekompoziciji vlasti i Vlade. A, možda, i zamjenu. Po budvanskom modelu: upotrijebi i baci GP URA?
Šanse da neka od partija manjinskih naroda uđe u savez sa Demokratskim frontom ravne su mogućnosti da Joanikije II (Mićović) vrati Aleksandrovu kapelu na Lovćen. Veliko je pitanje koliko su pozivi manjincima da uđu u vlast, uopšte, iskreni. Antimultikulturalnost aktuelne vlasti prosto zavrišti čim se na jednom mjestu skupi više od troje njenih glasača. Politička filozofija sažeta u poruci jednoga poslanika DF:“Neće nama Mevludin odlučivati može li Matija da uđe u Crnu Goru“ jedva podnosi i marginalno prisustvo Zukorlićeve ekspoziture SPP u izvršnoj vlasti i zagrcnula bi se od svega preko toga. Džaba im većinu u Skupštini daju Suada Zoronjić i Albin Ćeman, Amfilohijeva blasfemija o „lažnoj vjeri“ za njih je aksiom.
Važno je uočiti da se nakon Cetinja povodom Crne Gore uzburkao i distancirani dio regiona. Pogotovo je Hrvatska najednom prekinula ćutnju i danima držala fokus na dešavanjima kod južnoga susjeda. Dramatične scene iz Prijestonice prenule se i hrvatske medije i tamošnje političare. Poentu je dao kolumnista Jutarnjeg lista, a ona sažeto glasi: ako velikosrpski projekat pobijedi u Crnoj Gori, ko zna ko je sljedeća meta Beograda?! Zoran Milanović izjavio je da je poziv Milu Đukanoviću da posjeti Hrvatsku „poruka Beogradu“… Nije malo onih što u buđenju Zapada iz, zapravo, dvogodišnjeg sna, tokom kojega su država i Crkva Srbije/SPC preorale Crnu Goru i posijale sjeme nekih vrijednosti koje ne korespondiraju sa zapadnim, vide dijelom i prste probuđene i zabrinute Hrvatske, države članice EU i NATO. Dakako, BiH je stalno s očima na Crnoj Gori, a i Kosovo je, dok mečka nije zaigrala na Jarinju, s naglašenim zanimanjem posmatralo zbivanja u susjedstvu.
Desantno ustoličenje Joanikija II na Cetinju podstaklo je regionalnu javnost i da se zapita koje je pravo lice novoga srpskoga patrijarha: lice jagnjeta, što ga je pokazivao Hrvatima ili vučje, s kojim se predstavio Crnogorcima, prvo ih ne pomenuvši tokom besjede u Podgorici, a onda insistirajući na Joanikijevoj intronizaciji u Cetinjskom manastiru, uprkos rizicima da Crna Gora zapliva u krvi?!
Kudikamo je zanimljivije analizirati da li je iz toga svoga prvoga susreta sa Crnogorcima Porfirije (Perić) naučio nešto o narodu koji, očito, istinski ne poznaje? Vjerovatno srpski patrijarh ovih dana razmišlja zašto se u „srpskim“ Beranama, na ustoličenju episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija (Ostojića) okupilo jedva 3-4 hiljade duša, sakupljenih sa svih strana? Niti je bilo barikada, ni komita, a policija je sve sumnjive „partibrejkere“ preventivno privodila na razgovor i ljubazno molila da ne prave frku zbog ustoličenja.
Šta je, onda, moguće objašnjenje što se ispred Đurđevih stupova nije skupilo barem 10-15 hiljada ljudi, pa da propagandna mašinerija vrisne kako ih je bilo – 100 hiljada? Možda baš preforsirano srbovanje, kojem nije dovoljno da Vasojeviće (Berane se, inače, ne nalazi na teritoriji plemena Vasojevići, koju definiše „Vasojevićki zakonik u 12 točaka“) potpaljuje prozivanjem da su „najveće srpsko pleme“, nego ih bezobzirno konfrontira sa crnogorstvom i – Crnom Gorom? Svaki iole obrazovan Vasojević zna da su Mojsije Zečević, Miljan Vukov, Gavro Vuković, Radomir Vešović i svi redom vasojevićki prvaci gledali samo i jedino – prema Cetinju.
Da li je posrijedi jeftina prijetvornost i potcjenjivanje intelekta onih kojima se Porfirije obraćao ili, ipak, nagovještaj njegove spoznaje da se sa Crnom Gorom ne može silom, ali ni „mekom moći“ kakva je dosad praktikovana, tek patrijarh je poručio da se crkva na čijem je čelu neće baviti politikom, niti stajati iza neke političke stranke, jer je to protivno suštini njene misije? Naravno da te riječi djeluju iritantno za svakoga ko je posmatrao kako Crkva Srbije u Crnoj Gori trideset godina, umjesto pravoslavlja, promoviše nacionalno srpstvo i svetosavlje. Konačno, dok je besjedio pred njim je bila postrojena Vlada CG koju je formirao Amfilohije (Radović), o čemu Porfirije zacijelo ima neka saznanja. Ali…
…ako je zaista tako ozbiljan igrač, kakvim ga doživljavaju, ne treba sasvim isključiti da patrijarh Porfirije ZNA kako se vremena mijenjaju, kako se jedan geopolitički prozor upravo zatvara i da kroz taj otvor u Crnu Goru više neće dolaziti silna logistika s kojom je jedva obezbijeđen taj jedan poslanik više. O Crnoj Gori će se, opet, odlučivati u Crnoj Gori. U tom je kontekstu najava splašnjavanja političkih aktivnosti Crkve Srbije, moguće, važnija poruka nego što su je mnogi shvatili. Svakako važnija od izraubovanih fantaziranja o Pavlu Orloviću i vasojevićkom porijeklu dvije srpske dinastije, Karađorđevića i Obrenovića.
Sreća što je Edi Rama dobar sa Vučićem pa te riječi neće shvatiti kao teritorijalnu aspiraciju na Klimente.
(Antena M)
(252)
