svoja svjetla u Sarajevu…”
Kako, naime, objasniti činjenicu da se stanje sigurnosti u zemlji vidi posve različito, u Federaciji BiH na jedan, a u Republici Srpskoj na drugi način?
Piše: Gojko BERIĆ
Otkud Miloradu Dodiku takva mašta da, čim se ujutro probudi, uspijeva smisliti novu pakost na račun vlastite države, proričući joj raspad, a Republici Srpskoj samostalnost? Ili ga na to nagone neke zločeste sile? I onda sve te destrukcije, koje nisu samo retoričke prirode, izložen vašingtonskom i briselskim reflektorima, kombinuje sa svojim “ustupcima” Bosni i Hercegovini, pristajući da je i on, uz ultimativne uslove, malo pogura prema Evropi.
Treba zaista imati talenta za takav politički egzibicionizam, kojim se on uz mnoge druge populističke trikove održava na vlasti. Ovih dana je izvukao iz rukava novu kartu u vidu “srpskog pisma” američkom Senatu i Kongresu, kao i EU, dokument neskrivene islamofobije, baziran na tezi da je “BiH već dugo utočište radikalnih islamista”.
Javnost je upoznata sa sadržajem ove invektive u kojoj se tvrdi da su dijelovi BiH naseljeni Bošnjacima postali dom brojnim spavačkim ćelijama Al-Kaide i ISIL-a, “koje bi potencijalno mogle biti aktivirane ako i kada stigne naređenje”?! Pismo su potpisali predstavnici Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao što će potpisati sve što Dodik od njih zatraži.
Mirođiju u tu političku čorbu dodao je njegov ministar unutrašnjih poslova Siniša Karan, koji je izjavio da su srpske obavještajne službe registrovale više od 100 paradžemata koje “kontrolišu i prate”. Dodik je očito zaključio da je ovo pravi trenutak za pokretanje ovakve kampanje, imajući u vidu da je sukob na Bliskom istoku ojačao kako antisemitizam, tako i islamofobiju. A ona bi mogla biti voda na njegov mlin.
Ali, ne pada snijeg da pokrije brijeg. Poenta sp**nog pisma nije u brizi za političku i svaku drugu stabilnost Bosne i Hercegovine, nego u zahtjevu da OHR pogasi svoja svjetla u Sarajevu i zaključa kapiju, a strane sudije odu iz Ustavnog suda BiH. Usput rečeno, nejasno je kakve sve to ima veze sa “spavačkim ćelijama” radikalnog islama? To nije ozbiljna politika.
Reagovanje bošnjačkog političkog i vjerskog vrha bilo je predvidivo. Najsažetije interpretirano, ono glasi: “Islamski radikalizam u BiH je zlonamjeran i izmišljen”. Istovremeno, kako primjećuje Denis Zvizdić, u Republici Srpskoj slobodno djeluju neočetnički i neofašistički pokreti. I on će pisati pismo i uputiti ga na iste adrese. I vodeća bošnjačka stranka učiniće to isto. Ni to nije bogzna kakva politika. Oglasio se i iznervirani Elmedin Konaković, rekavši kako politika SNSD-a nema ni glave ni repa! Elem, pisma idu i tamo i ovamo, ali njihova razmjena samo zagađuje ionako lošu političku klimu i doprinosi širenju straha i nepovjerenja.
Na kraju krajeva, našim parlamentarcima je lakše napisati stotinu takvih i sličnih pisama, nego izglasati makar jedan zakon sa prioritetne liste EU. Postoji u cijeloj ovoj priči poprilična zbrka. Kako, naime, objasniti činjenicu da se stanje sigurnosti u zemlji vidi posve različito, u Federaciji BiH na jedan, a u Republici Srpskoj na drugi način? Ne radi se tu o pukim dojmovima, već o različitim podacima odgovornih službi, pa se onda protagonisti zavađenih politika pozivaju svako na svoje izvore.
Kontroverzni državni ministar sigurnosti Nenad Nešić, Dodikov povjerljivi čovjek na službi u Sarajevu, djeluje u ovoj situaciji neuvjerljivo. Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) poručuje nam da nema saznanja ni o kakvim “spavačkim ćelijama”, dok istovremeno Dodikov šef policije drži pod kontrolom i prismotrom čitavih stotinu “paradžemata”?! To je jedno s drugim u tolikoj suprotnosti da građani ne znaju šta da misle o vlastitoj sigurnosti.
Da je u ovoj zemlji na djelu teroristički islam, Sarajevo bi danas živjelo potpuno drugačijim životom. To nipošto ne znači da u Bosni i Hercegovini ne postoje latentni teroristi. Postoje u svakoj zemlji. Bez obzira na to kako će sukob na Bliskom istoku biti okončan, on će regrutovati na hiljade novih terorista, osvetnika koji svijetu ne mogu oprostiti što ništa nije učinio da se pakao Gaze ne desi. To je realnost s kojom se mora računati.
U situaciji kakva će nastati, pitanje sigurnosti postaće jedno od najvažnijih. A ono je takvo i danas. Međutim, to pitanje se ne može razglabati po kafanama i razvlačiti po medijima, već mora biti predmet ozbiljne analize u Parlamentu BiH, kako bi nakon toga bilo jednako viđeno i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Kao što je poznato, sva službena pošta koju međunarodna zajednica u vidu raznih upozorenja, pouka i preporuka šalje u Bosnu i Hercegovinu adresirana je na državu, uvijek uz napomenu: “Morate govoriti jednim glasom. Jedino vas tako možemo čuti”.
To traje više od četvrt stoljeća, ali naši lideri ne haju za to. I šta se postiglo insceniranim pismom srpskih parlamentaraca? Otprilike ovo: “Gospodo urednici, nudimo vam dobre novinske naslove. Ovo o pristupnim pregovorima sa EU narodu nije zanimljivo”. To je sav smisao halabuke koja se digla oko “terorističkog islama” u Bosni i Hercegovini. Razmjena retoričke vatre koju je izazvala najnovija Dodikova provokacija, više govori o političkom haosu u zemlji nego o stvarnom stanju u oblasti sigurnosti. I više ide u prilog onima koji su poklon Evropske komisije protumačili kao trik iz cirkuskog šešira, prognozirajući da od toga nema ništa, nego onima koji nešto ipak rade kako bi se zemlja pokrenula sa mrtve tačke.
Lako je taj napor dovoditi u pitanje i obezvređivati ga, kao što to čini aktuelna opozicija, tvrdeći da nova vlast nije zapravo učinila ništa čime bi zaslužila takav poklon. Ista ta opozicija koja je svoje vladajuće mandate provela u znaku velikih korupcionaških afera, vladavine bezakonja, pokroviteljstva nad pravosuđem, primjera neviđenog nepotizma i niza drugih moralnih gadosti, ostavljajući iza sebe stanje za koje je riječ katastrofa jedini adekvatan pojam. Ona ima pravo da se bespoštedno bori za povratak na vlast, ali ako se opstruira opći politički konsenzus o evropskom putu zemlje, onda je to nastavak dominacije ličnih i sektaških interesa nad općim.
(Oslobođenje)
(55)
