Govori se o dva moguća čuda. Nekim političkim prorocima čini se da u Bruxellesu već treperi zeleno svjetlo za BiH, dok je drugima sve to nalik mađioničarskom triku sa bijelim golubom koji izlijeće iz praznog crnog šešira
Piše: Gojko BERIĆ
Kome Bosna, tome dosta! Stara je to izreka, navodno još iz turskog vakta i kazuje da onome ko upravlja Bosnom nije potrebna nijedna druga briga. To su iskusila i dva velika carstva – Otomansko i Austro-Ugarsko. Nije ovom zemljom bilo jednostavno upravljati ni u njenom najstabilnijem i najprosperitetnijem periodu, onom iz vremena pokojne Jugoslavije, a danas je to komplikovanije nego ikada. Ima za to više razloga i postalo je dosadno nabrajati ih, ali glavni razlog je u ljudima koji su se tog posla domogli što ličnom ambicijom, što voljom birača. Sarajevska liderska trojka i njeni koalicioni partneri Dodik i Čović – svi oni posjeduju izborni legitimitet; htjeli su vlast i našli način da se uspnu na njen tron. Izgledalo je da su postigli konsenzus o glavnom cilju, iako uz velike razlike o tome kako ga ostvariti.
One nisu od juče, ali je od njih stvoren pravi lavirint iz kojeg akteri ove priče ne žele ili ne znaju izaći. Poput ljudi koji su zalutali u velikoj šumi, prvaci ove ideološki i politički raznolike koalicije sada optužuju jedni druge za pometnju u koju su dospjeli. Dogovor koji je prije petnaest dana postignut u Laktašima sada i važi i ne važi. Opozicija ne želi da ni na bilo koji način u tome učestvuje, ali je stvarno iznenađenje stiglo od američkog ambasadora Michaela Murphyja, koji se usprotivio takvoj vrsti političkog dogovaranja, upozoravajući da je jedino mjesto za to Parlamentarna skupština BiH.
Sve se to događa u trenucima kad famozni 24. mart postaje sve bliži. Mogućnost da do tog datuma budu riješeni zakonski rebusi koje nam je zadala Evropska komisija isto je što i mađioničarski trik o bijelom golubu koji izlijeće iz praznog crnog šešira. Umjesto toga, svi se okreću drugom čudu koje će se navodno sigurno dogoditi – Bosna i Hercegovina će biti nagrađena političkom odlukom o otpočinjanju pristupnih pregovora sa EU?! Pristalice ove teorije tvrde da, što se toga tiče, zeleno svjetlo, koje se pali i gasi u Bruxellesu, već treperi. Ljestvicu svojih zahtjeva spustio je i visoki predstavnik Christian Schmidt poručivši domaćim političarima kako je u ovom trenutku dovoljno da usvoje samo tehničke izmjene u Izbornom zakonu, a da one političke pričekaju manje turbulentno vrijeme.
Međutim, upravo je politička strana pomenutog zakona ledena ploča po kojoj se kreću ključni igrači ove frustrirajuće rasprave. Nejasno je zašto se oko toga lome koplja ako se zna da najvažnija sp**na pitanja ne mogu biti riješena bez promjene Ustava. A to se ne može učiniti preko noći, čak i kad politička klima u zemlji ne bi bila ovako obeshrabrujuća.
Dodik i Čović svoje političke zahtjeve artikulišu kao pitanja biti ili ne biti? Jer da nije stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, Dodik ne bi – da se poslužim dozom ironije – najavljivao raspad vlastite države prijeteći secesijom, ne bi Bošnjake tendenciozno nazivao muslimanima, Srbe bi uvjeravao da je Sarajevo, a ne Beograd njihov glavni grad, ne bi veličao u Haagu presuđene ratne zločince Karadžića i Mladića, niti se smucao po Beogradu, pušući Vučiću za vrat i stavljajući do znanja da je njegova prava politička adresa Novi dvor na Andrićevom vencu, a ne u banjalučkim Banskim dvorima.
Ironija me jednako tako ne napušta ni kad pomislim koliko je Čović opsjednut prisustvom Željka Komšića u Predsjedništvu BiH i insistiranjem na takvom Izbornom zakonu prema kojem bi isključivo Hrvati birali svog predstavnika u državnom vrhu. I čim se sadašnja nepravda, a Hrvati je doživljavaju kao takvu, ukloni iz izbornog sistema, hrvatska politička zajednica, okupljena oko monolitnog Čovićevog HDZ-a, preko noći će se demokratizirati, mostarski Hrvati prestali bi zaobilaziti Stari most kojeg je 1993. srušio HVO, oni koji su pod okriljem noći godinama uništavali Partizansko groblje počeli bi ga temeljito obnavljati, a mnogi Hrvati ponovo navijati za Velež, koji bi se vratio na svoj nekadašnji stadion pod Bijelim brijegom!? Ljudi moji, je li takvo što moguće?
Naravno da nije! Ali, zar su Ustavni sud, Izborni zakon, gasovodne konekcije i druga raskolnička pitanja važniji od skorašnjeg prijemnog ispita koji nas čeka u Bruxellesu?
Borjana Krišto, predsjedateljica Vijeća ministara, ničim ne dovodi u pitanje prioritete svog partijskog šefa, dapače – ne propušta da ga u svakoj prilici citira, ali vadi iz rukava i druge adute: “Za nas je ožujak prioritet i u pogledu europske budućnosti BiH. I zato tu prigodu moramo iskoristiti. Zeleno svjetlo za ulazak u EU dodatno bi nas ujedinilo i dalo vjetar u leđa za pozitivne promjene.” Pa ako je tako, ako će nas najavljene reforme, uz druge koristi, još i ujediniti, neka idu k vragu i ti stranci koji sjede u Ustavnom sudu, neka Hrvati biraju svog člana državnog Predsjedništva i neka svako za sebe, kad već nije moguće drugačije, gradi plinsku konekciju, koliko god to bio izraz međusobnog nepovjerenja i podjela. A što se tiče građanske Bosne i Hercegovine, ona će morati pričekati neke nove generacije i nove političke vođe.
Zabrinjavajuće je nešto drugo. Evropska unija nije u fokusu opozicionih stranaka ni u Federaciji BiH, ni onih u Republici Srpskoj, osim kao povod za kritiku vladajuće koalicije. One to čine sa različitih političkih pozicija, ali iza svega stoji borba za vlast, dok je strateški interes zemlje manje važan. Da je na vlasti kao što nije, SDA bi vjerovatno preuzela inicijativu u sastančenju posvećenom EU, makar sve to bilo uobičajeno blefiranje.
Mnogo veće teškoće nastaće kad počne primjena ozakonjenih reformi, jer će tada i otpori biti veći. Lakše je izvesti “svilenu revoluciju” nego provesti društvene reforme, pogotovo u korumpiranom i etnički podijeljenom društvu kakvo je naše. Koje je, uz to, u civilizacijskom zakašnjenju. Ali, valja pokušati.
(Oslobođenje)
(56)
