Dok ruska djeca svakodnevno izlaze na antiratne prosvjede, njihovi roditelji u svojim domovima upijaju Putinovu propagandu
Piše: VLADO VURUŠIĆ / “Jutarnji list”
Glomazni ruski tenkovi uništavaju ukrajinske gradove, a Rusija je u sve većoj izolaciji pritisnuta razornim gospodarskim sankcijama. Putinovi zadrigli medijsko-politički propagandisti s dopuštenih i kontroliranih TV ekrana svakodnevno uvjeravaju Ruse da su oni posebna sorta, da im sankcije ne mogu ništa te da svijet ne zna što sve Rusi mogu podnijeti i pretrpjeti za Rodinu i Putina, da ih sankcije mogu samo ojačati te da im te zapadne krpice nikada nisu niti bile potrebne. Rusi su od posebnog materijala i boli ih neka stvar za zapadne sankcije. Uglavnom to govore oni kojima se zapljenjuju vile i jahte koje su imali po Europi i Karibima, koji govore o “pravom ruskom proizvodu” dok se voze u Mercedesima, a kuće grade od skandinavskog građevinskog materijala i opreme ih talijanskim namještajem.
MODERNI EVROPLJANI A NE KOMSOMOLCI
Ne, je li baš tako? Jesu li današnji Rusi, pogotovo mladi, spremni na toliku žrtvu, otpadništvo i izolaciju od Europe te getoiziranje njihove zemlje u većoj verziji Sjeverne Koreje? Ionako je u Rusiji evidentno raslojavanje generacije i sukob djece rođene nakon raspada SSSR-a i njihovih roditelja, koji još uvijek imaju uvjetni refleks na nekadašnja vremena represija i nestašica. Dok djeca svakodnevno izlaze na antiratne prosvjede, njihovi roditelji u svojim domovima upijaju Putinovu propagandu. Kućna atmosfera je narušena, došlo je do barikada u svijesti istih obitelji. Hoće li i žele li Rusi pristati na to da budu strašila Europe, da se susreću s prezrivim pogledima i da ih poklopi optužba i sram kolektivne krivnje i demonizacije. Kilometarski redovi zadnjeg dana zatvaranja McDonald'sa, opustošene Ikeine trgovine, masovna kupnja laptopa i mobitela, razgrabljeni “firmirani” dućani sa zapadnjačkom robom pokazuju jedan drugi mentalitet nove generacije Rusa.
U ovih zadnjih tridesetak godina Rusi su zaboravili na nestašice, deficite, uzaludno stajanje u redovima. Putuju svijetom, broj Rusa koji govore strane jezike narastao je do neviđenih razmjera, unatoč autoritarnom režimu Putina ipak osjeća sebe dijelom Europe, a sada se sve to oduzima, zbog razloga koji im nije jasan i sa kojim se ne mogu identificirati – rata u Ukrajini. Na njima se sada najbolje oslikava ona stara židovska, ili čija li već, poslovica – dao Bog da imao, pa nemao. Sada Rusija ulazi u fazu drugog prokletstva te stare poučne poslovice. Današnja mlada generacija Rusa nije ona njihovih djedova i roditelja koji u vrijeme izolacije SSSR-a nisu znali za drugo i sav njihov svijet i obrazac života su im bile laži servirane u Pravdi, rezolucijama CK KPSS-a i priprostoj sovjetskoj televiziji. Sada, odnosno tijekom zadnjih 30-ak godina Rusi su naučili, vidjeli i osjetili nešto sasvim drugo – opipali su što znači imati u materijalnom smislu.
BUDUĆNOST, ILI PUTIN?
Mnogi će reći da nije važno materijalno nego duhovno, ali danas mladim stanovnicima Moskve ili Sankt Peterburga nuditi “korijenje” za jelo i zlokobnu diktaturu u pohabanom isluženom sovjetskom celofanu u zamjenu za banalnu Pizzu Hut i spotove s YouTubea možda nije prolazna opcija. Nije stvar samo u Coca-Coli, Mercedesu ili Netflixu, već u mogućnosti da otputuješ u neke daleke krajeve (Rusi su bili veliki turistički putnici u posljednjih 30 godina i rado viđeni na svjetskim meridijanima), da se informiraš i obrazuješ negdje drugdje, da pratiš trendove, od znanstvenih do pomodnih, prema vlastitom izboru i interesima. Izrasle su generacije koje ne znaju što su to nestašice nego im je to daleka prošlost za koju znaju tek po anegdotama njihovih baka i djedova.
Danas, u Putinovoj Rusiji koja je povela bezočni agresorski rat, život TikTok i Instagram generacija okrenuo se naglavačke. Nije stvar samo u Big Macu ili Ligi prvaka, niti u dostupnosti informacija, knjiga, filmova, putovanja, glazbe, školovanja u inozemstvu, ili jednostavnog druženja s nekim drugim i drugačijim, i svega onoga što su bili lišeni njihovi roditelji u ime nekakvih viših ciljeva i ideologije, da bi onda sve to propalo i raspalo se unatoč stezi, isposništvu, neimanju i odricanju.
Možda sve to nije bitno, ali što kada se oduzmete sve te stvari i mogućnosti koje su vam bile dostupne i što se podrazumijeva, a stvarnost postane da niste više dio svijeta kojem želite pripadati. Stvari koje su im bile obične i čijoj dostupnosti nisu razmišljali sada su im odjednom preko noći postale daleke, a zapravo su tako blizu. Svaka strana informacija je nedostupna, rijetki neovisni mediji su isključeni, a svatko tko se ne pridržava službenih izvješća riskira prinudni rad i zatvor. Rusi jesu europski narod, njihova kultura jest dio tog prostora, a sada im Vladimir Putinu i njegova klika oduzimaju i žele na njihova leđa strovaliti posljedice rata i sankcije.
Putin se preračunao u mnogim stvarima kad je krenuo u bezglavu ratnu avanturu, a jedna od tih silnih pogrešnih kalkulacija je i što nije predvidio reakcije vlastitih građana, pogotovo mlađih u urbanim sredinama. Izlazak na antiratni prosvjed velik je rizik za svakog Rusa. Zna da ga tamo čeka već spremni pendrek.
(SB)
(26)
