Novo istraživanje naučnika iz SAD objašnjava zaraznost smijeha, ali i mehanizme javljanja empatije.
Da bismo razumjeli da je neko sretan, mi nesvjesno imitiramo njihov izraz lica, izazivajući sjećanja na sopstvenu radost. Ovo je rezultat novog istraživanja sa univerziteta u Viskonsinu – do empatije dolazi nesvjesnom facijalnom mimikrijom.
Pola Nidental i Edrien Vud, psihologinje iz Viskonsina koje su vodile ovo istraživanje, kažu da se ovaj postupak dešava u bilo kojoj situaciji u kojoj dolazi do ”čitanja” tuđeg lica. Nakon takvog čitanja, mi vrlo suptilno i nesvjesno ”isprobamo” taj isti izraz, i do razumjevanja emocionalnog značenja dolazi u roku od par desetina sekunde.
Ovo objašnjava i ”zaraznost” smijeha , osim što je po Nidental i Vud smijeh zarazan jer svakoga podsjeća na stvari koje su njima duhovite!
Problemi nastaju ako je sposobnost imitacije umanjena, ili ako je otežana percepcija tuđih lica. Nidental i Vud su otkrile da kod različitih pojava koje otežavaju facijalno izražavanje, kao što su paraliza lica ili oštećenje nerava usljed plastične operacije, dolazi i do problema u empatiji.
Osobe s autizmom imaju drugačiji problem – najčešće nedostatak kontakta očima. Međutim, kako kaže Nidental, ako se on pažljivo izazove, rezultat može biti ”spontana ili automatska facijalna mimikrija.”
U slučaju da neko cijeli život posjeduje jedan od ovakvih problema, kao što je na primjer osoba sa urođenom paralizom, onda je teže uočiti smanjenu sposobnost empatije – ako je ona uopšte smanjena. Pretpostavka ove dve naučnice jeste da se u takvim slučajevima razvija alternativni (kompenzatorni) sistem percepcije emocija i empatije.
Tema imitacije kao oruđa za razumjenvanje svijeta oko nas je već neko vrijeme tema istraživanja širom kognitivnih nauka. Jedan od glavnih izvora popularnosti ove teme je otkriće tzv. neurona-ogledala (engl. mirror neurons), neurona koji se aktiviraju na isti način nezavisno od toga da li se relevantna aktivnost vrši ili samo posmatra.
(Global CIR/Agencije)
(15)