Bolest je kao zla kob koja se zakači kandžama za čovjeka oduzimajući mu radost koju je dotad imao. Ostaje samo zrno nade da će proći, otići nepovratno i da će se život nastaviti. I nastavio se, ali potpuno drugačiji. Sve što je nekada bila stresna svakodnevica sad je samo komičan podsjetnik kako su se vrijeme i živci gubili nepotrebno.
Vrijeme provedeno u bolnici u Covid nevrijeme koje je snašlo Srbiju početkom godine sa vrtoglavim brojem novozaraženih, Tanju Oreščanin (39) zarobilo je u bolničku sobu. Najveći strah nije bio Covid 19, već maligni tumor na desnom plućnom krilu veličine sedam centimetara. Životna ironija je da je virus koji nas je razdvojio Tanji pomogao da otkrije ozbiljniji problem sakriven u njenom tijelu.
– Ranije sam živjela normalan život. Znate, onaj naš normalan život. Radiš, obaveze, nerviraš se. Zapitajte se da li je prošao dan da se niste oko nečega iznervirali. Danas se ni oko čega ne nerviram – kaže kroz smijeh Tanja, profesorka italijanskog jezika i uspješna dizajnerka, mama dvoje djece Elene (10) i Maksima (7).
Kada su teške bolesti u pitanju, uvijek se potegne priča o simptomima i da li je tijelo dalo bilo kakav signal. Medicinska sestra u bolnici je Tanji poslije svih izazova rekla – tijelo uvijek da znak.
– To sam tek poslje shvatila. Da se nisam zarazila koronom i otkrila da imam maligni tumor, mislila bih da se očni herpes (ožiljak u zenici), koji imam od djetinjstva, u tom periodu javljao jer mi je imunitet opao, ali izgleda da je sve vrijeme signalizirao da nešto nije u redu.
Umjesto u samoizolaciju, pravo u bolnicu
Tanjin plan 9. februara 2021. godine bio je da se izoluje u zasebnom stanu kako bi zaštitila supruga i djecu jer je sumnjala na Covid, ali umjesto samoizolacije, poslije testa krvi, rendgena i pozitivnog testa na koronu odmah je smještena u bolnicu.
– Poslali su me u Zemunsku da odluče na osnovu izvještaja i rendgena šta i kako. Suprug me je gledao u šoku zašto ostajem jer simptomi nisu bili agresivni. Kad sam došla na šesti sprat, samo sam pomislila – jao, jao, jao. Već sam tad osjećala da ja nisam tu samo zbog korone, ali ljekari i sestre su mi prenijeli ogromnu snagu i nisam se plašila – sjeća se Tanja.
Na Tanjinu žalost, korona nije bila razlog zadržavanja. Poslije sedam dana i negativnog testa prebačena je u Klinički centar kako bi se uradio skener. Doktor joj je rekao da postoji nešto što ne treba zanemariti i tada je bilo jasno da ona više nije tu zbog Covida.
– To veče sam dobila napad panike. Htjela sam da legnem da spavam i kao da me je neko uhvatio za vrat. Tako sam prenoćila. Noć u kojoj sam se suočavala sa strahom i pitanjem da li je moguće da se ovo meni dešava. Udahnula sam, izdahnula i rekla – u redu, naći ćemo rješenje.
Ljekari su govorili da je sreća u nesreći
Ljekari su govorili da je Tanjin slučaj bio sreća u nesreći. Analize koje su rađene za praćenje opšteg stanja zbog korona virusa otkrile su promjenu na desnom plućnom krilu. Maligni tumor je otkriven na vrijeme, dok je bio operativan, i poslije operacije i terapije njen život je mogao zaista da ide dalje bez okova bolesti. Ljekari su izrazili sumnju da bi situacija mogla biti daleko drugačija i teža da Tanja nije dobila Covid i da nije radila rendgen pluća.
Ipak, u najmračnijim momentima prepunih neizvjesnosti i straha jedna sjenka u Tanjinoj sobi ju je rasplakala i dala još više nade da se bori.
Tanjina bolnička soba
– Ne čuje se muha u sobama jer su svi u Covid bolnicama i čak nema mnogo pacijenata, ali vidjela sam sjenku koja mi prilazi. To je bio Vladimir, moj muž. Pitala sam ga: „Šta radiš ovdje, nikoga ne puštaju zbog Covida?“. Rekao mi je: „Ušao sam kako znam i umijem. Došao sam da ti kažem da će sve biti u redu“ – kroz suze Tanja je opisala emotivni trenutak.
Operacija zakazana u martu, dok je korona i dalje divljala, prošla je kako treba, ali iznenađena Tanja nije očekivala da će dobiti hemoterapiju. Ljekari su objasnili da se to procedura obavlja za svaki slučaj, da bi se otklonila mogućnost da je neka maligna ćelija ostala u organizmu.
Sa djecom u najtežim momentima
Tanja je kao majka dvoje djece u najtežim momentima znala da mora biti iskrena jer, kako kaže, djeca razumiju, vide i pitaju.
– Prije operacije rekla sam: „Mama je imala koronu, nije bilo strašno. Sada mama ima jednu tačkicu koju mora da operiše“. Oni su mi rekli: „Mama, tebe ništa ne boli“. Objasnila sam im da je tačkica kao karijes. Kao što zubar ukloni kvar, tako će doktori da uklone mami tačkicu da je ne boli, jer da mamu boli, bilo bi strašno. Znali su da mama ide na operaciju i da se neće odmah javiti na telefon poslije nje.
Za ženu gubitak kose je najveći stres jer, kako je postmodernistkinja Judit Battler navela u svojim naučnim radovima o feminizmu – to je dekonstrukcija osobe koju smo znali. To je Tanji bio još jedan životni izazov, a djeci je objasnila da će u narednom periodu mama biti drugačija.
– Bila sam ponovo iskrena. Rekla sam im da mama pije neke bljutave lijekove i da će mi možda opasti kosa. Rekli su mi: „Ali mama, mi nećemo da budeš ćelava“. Odgovorila sam da se ni meni to ne sviđa, ali da mora tako da bih bila zdrava. „I vi kad ste se rodili, bili ste ćelavi, pa mi niste bili čudni“ – kroz smijeh je ispričala Tanja.
Tanja koja je ostavila iza sebe ženu koja je često bila pod stresom, željela je portret nove Tanje koja je započela novi život. Svoj glas želi da iskoristi da je čujete.
– To je novo poglavlje u mom životu. Jedan dio života me je natjerao da se trgnem. Imala sam potrebu da kažem da se moj glas čuje, da me čujete. Idite na godišnji sistematski, idite svaki put kad osjetite neku sumnju. Sjetite se mene. Idite da vam kažu da ste zdravi. Molim vas, idite, piše Blic Žena.
(150)
