“Ćiro je jako volio novac. Jedno vrijeme je za novac govorio da je to melodija”, priča Mikša.
Branko Mikša bio je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza u doba kad je Hrvatska uzela svoju prvu veliku medalju na velikim takmičenjima, bronzu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.
“Nakon njegove smrti nigdje nisam našao, što je nevjerojatno za hrvatsko okruženje, neku rezervu kad se radi o Ćiri kao čovjeku i treneru. Ćiro je bio jedinstven i nezamjenjiv. Zaista je bio trener svih trenera”, kazao je Mikša.
Pričao je o tome što ga je činilo posebnim.
“Njegov životni vijek je specifičan, od najvećeg siromaštva i života u teškim uvjetima, u teškoj sredini, otišao je u bijeli svijet i napravio ono što ne ostvaruje puno ljudi. Bio je toliko obljubljen u Zagrebu, u kojem je proživio najveći dio svoga života… Niti jednom gradu se nije toliko veselio kao Zagrebu, nigdje nije bio toliko sretan”, rekao je Mikša.
Mikša je podijelio i jednu zanimljivost o Ćiri.
“Bio je antialkoholičar, s obzirom na povijest njegova oca, koji je očito bio sklon alkoholu. Ćiro je pio samo u svečanim prilikama, na velikim proslavama. Uvijek je uzeo samo jednu čašu, samo bi je liznuo. Kao civiliziran čovjek bio je dobro prilagodljiv svakom društvu. Nas dva nikada nismo popili kap alkohola, samo kavu, čaj ili sok u zadnje vrijeme kad je govorio: ‘Natoči mi malo soka od jabuke'”, podsjeća Mikša.
Sjetio se jedne anegdote s Ćirom.
Sreo sam ga negdje pri kraju njegove trenerske karijere na zagrebačkoj špici, uvijek je u to vrijeme bio tamo. Kažem mu da sam čuo da odlazi za trenera u Kinu. Veli on meni: ‘Sine moj, pa znaš li to koliko se do tamo leti? Jesu to pare, ali daleko je daleko’. Inače, Ćiro je jako volio novac. Jedno vrijeme je za novac govorio da je to melodija.
Ali onda, kad smo bili na tom Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, u jednoj prilici mi je rekao: “Sine, nije novac melodija, to je kisik. Bez njega ne mogu biti ljudi, niti životinje, niti biljke”. To je jedna njegova originalna, bosansko-hrvatska izrečica. A kad se radi o Kini, rekao mi je i ovo: ‘Sine, ma kakva Kina, gdje se ja mogu s vespom provesti po pješačkoj zoni kao u Zagrebu? To nema nigdje!’.
Imao je narodni način razmišljanja, bez velikih filozofija. Brzo je postavljao dijagnoze i davao odgovore na narodski način. Njegovoj obitelji će biti najteže.
Nije s njom provodio puno vremena, s obzirom na posao kojim se bavio, ali obitelj mu je bila vrlo važna”, zaključio je Branko Mikša.
(SB)
(137)
