Ovo nisu riječi fanatiziranog „Hamasovca“ iz Gaze, nego poruka jednog od važnijih mudžahedina u Bosni izvjesnog Hamze upućena neposredno nakon potpisivanja Daytona.
Piše: SENAD AVDIĆ
„Takmičili se MOSAD, CIA I KGB ko će uloviti zeca. Agenti CIA-e cijeli dan pucali-i ništa. KGB-ovci zapalili cijelu šumu, ali nigdje zeca. U neka doba se pojavljuje agent MOSADA vodi medvjeda, na medvjedu odijelo, kravata, sav izudaran i kroz plač govori: „Priznajem, ja sam zec!“
Ovaj politički ne baš korektan vic Jevrej, Hair Hirchfeld, profesor Univerziteta u Haifi priča Ahmedu Quareiu, ministru financija Palestinske oslobodilačke organizacije. Njih su se dvojica sreli krajem 1992.godine u monumentalnom dvorcu u Norveškoj u tajnoj diplomatskoj misiji koju su inicirali jedna srednjerangirana norveška diplomatkinja, Mona Juul i njen suprug, Terje Rod Larsen, sociolog koji u toj zemlji vodi think-tank Institut Fafo.
Njihovu dramatičnu, nervoznu, avanturu, koja na svom početku nije obećavala nikakav rezultat a koja će trijumfalno biti okončana potpisivanjem mirovnog sporazuma u Oslu pola godine kasnije, gledali smo u odličnom filmu „Oslo“ (HBO, 2021.) koji je smimljen prema istoimenom dramskom tekstu.
„Nikad u životu nisam sreo nijednog Jevreja“, govori palestinski ministar Quarei norveškom bračnom paru koji ga u Londonu nastoje uvjeriti da se sretne sa izraelskim profesorom. On je Palestinu napustio, odnosno protjeran je iz domovine 1956.godine i nikada se nije u nju vraćao. „Nikada ranije nisam upoznao nekoga ko je član Palestinske oslobodilačke organizacije“, kazat će nešto kasnije profesor Hirtzfeld Norvežanim dok ga vabe da dođe u Oslo.
Neformalni razgovori za koje niko ne zna počinju sa predvidivim međusobnim podozrenjem, povremeno i eskplozivnim verbalnim ispadima. „Živeći između 350 miliona muslimana vi nikada nećete imati mir“, govori asistent palestinskog ministra, jedan vječito namrgođeni i svadljivi lik po imenu Hasan. Izraelski pregovarač mu ležernim cinizmom odgovara: „Jesi li taj svoj govor dobio iz Moskve, ili si ga sam smislio“.
Uloga „vatrene vode“ u mirovnim sporazumima
Iz današnje perspektive , sa tridesetak godina vremenske udaljenosti, mnogo toga što se mjesecima odvijalo unutar norveškog dvorca djeluje pretjerano romantizirano. Ovom se gledatelju učinilo grubim scenarističkim previdom kada norveški domaćini od svojih „logističara“ traže da umjesto četiri boce najkvalitetnijeg „whiskeya“ koje su donijeli nabave četiri kartona iste „vatrene vode“. Dok izrelsko-palestinski pregovarači ravnopravno ljušte alkohol koji skraćuje put između njihovih udaljenih, duboko ukopanih pozicija, prisjećamo se da je PLO bila sekularistička, liberalna stranka, kao i da smo davno nekad gledali kako njen lider nazdravlja čašama šampanjca sa svojim jugoslovenskim prijateljima. „Ti i ja bismo mogli promijeniti svijet“, kaže u prlično euforičnom raspoloženju jedan pregovarač.
(Ne mogu nikako odoljeti a da ovdje nakratko ne uteknem u veselu digresiju sa pregovora u Daytonu. Od sarajevskih pregovarača samo su Alija Izetbegović i Haris Silajdžić imali državnički luksuz, velike apartmane i ptičijeg mlijeka u njima. Pored ostalog i sa bife barovima. Alijina pratnja zamolila je američki protokol da iz njegovog bifea izbaci alkohol, a Silajdžićevi suradnici su tražili da te boce premjeste u njegov apartman. Kod Silajdžića su se tih dana skupljali drugi članovi naše delegacije, među kojima je bilo prvorazrednih cugera, pa bi dnevno znale zaplatiti i pod dvije-tri boce „žestine“. Svakog jutra revnosne čistačice su prazne boce zamjenjivale punim. Onda je šef protokola pozvao Silajdžićevog najbižeg suradnika i diskretno mu kazao: „Gospodine, ja ovaj posao radim dugo. Nedavno sam isto ovo radio tokom posjete ruskog predsjednika Borisa Jeljcina. Gospodin Jeljcin jeste dosta pio, ali ni izbliza koliko Vaš šef. Molimo Vas da povedete računa o tome, jer smo ozbiljno zabrinuti da li je gospodin Silajdžić uz tolike količine alkohola uopće sposoban sudjelovati u pregovorima. Onda mu je pojašnjeno da nema razloga za zabrinutost, da Haris nije ni kapi alkohola okusio, već su se za to pobrinuli pravi ljubitelji dobre flašice iz delegacije).
Ono što je započela kao neformalna sjedeljka palestinsko-izraelskih najboljih neprijatelja u Oslu, u narednim mjesecima će dobiti prepoznatljive konture i uključivati sve veće razine vlasti, prije svega u Izraelu. I jedni i drugi se maksimalno trude da sačuvaju diskretni, gotovo zavjerenički karakter pregovora. „Amerikanci za ovo trebaju saznati tek kada se postigne sporazum. Do tada ćemo ih pustiti da sami vode vlastiti jalovi mirovni proces i dodavati im hladnu vodu“, govori jedan visokorangirani izraelski diplomata čije je sudjelovanje odobrio ministar vanjskih poslova Simon Peres. „Sjedinjene Američke Države ovo neće moći nikako upropastiti“, kaže u jednom trenutku Peres.
Ministar Peres će tokom posjete Švedskoj u suradnji sa norveškim mirovnjačkim bračnim parom voditi teške, višesatne telefonske razgovore sa liderom PLO Jaserom Arafatom koji se nalazio u svom štabu u Tunisu. Mukotrpno su dogovarali tzv. Deklaraciju o načelima izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma. Najvažnije tačke bile su da je PLO priznao legitimit države Izrael, a Izrael prihvatio da je PLO legitiman predstavnik palestinskog naroda. Izrael je najavio povlačenje iz Gaze i odobrio povratak Arafata i njegovih ljudi. Ono o čemu nema dogovora jeste status Jerusalema kojeg Palestinci žele vidjeti kao svoj budući glavni grad, a Izrael to nepomirljivo odbacuje. U momentu kada su Arafat i Peres napokon utanačili tekst Deklaracije telefon u Tunisu je zaćutao. „Šta se dešava, kakvi su to zvuci u slušalici“, pita uznemireno norveški sociolog-posrednik. „Svi mi plačemo“, odgovori mu isprekidani glas ministra financija PLO Ahmeda Quareya.
„Sporazum iz Osla“ je, paradoksalno, ali neizbježno potpisan u Washingtonu. U prisustvu američkog predsjednika Billa Clintona izraelski predsjendik Yitzhak Rabin i Jaser Arafat, predsjednik Palestinske oslobodilačke organizacije, stisnuli su jedan drugome ruke i pred cijelim svijetom se obavezali da će zajedno i posvećeno raditi na uspostavi mira.
Godina dana kasnije, 1994. godine, Arafat, Rabin i Simon Peres su dobili Nobelovu nagradu za mir.
U dokumenarnom filmu „Cijena Osla“ u produkciji „Al Jazeere“ emitiranom na dvadesetu godišnjicu Sporazuma 2013. napravljana je inventura svih sitnih benefita i ogromnih promašaja tog mirovnog sporazuma. Manje-više suština i „duh“ Deklaracije o načelima, prije svega uspostava palestinske samouprave, pretvoreni su u svoju suprotnost kroz bjesomučnu izgradnju jevrejskih naselja na Zapadnoj obali što je za sobom povlačilo seriju krvavih palestinsko-izraelskih ratova.
Izraelsko-palestinski sporazum iz Osla od početka je imao ogorčene i ratoborne protivnike unutar obje nacionalne zajednice. Priznavanje Palestinske oslobodilačke organizacije razbjesnilo je radikalne protivnike umjerenog izraelskog Rabin-Peresovog režima. Pristanak na postojanje države Izrael mobilizirao je militantne palestinske organizacije, prije svih Hamas, koji će malo po malo potiskivati konkurentski Fatah i marginalizirati njihovog korupcijom kompromitiranog autokratskog lidera Jasera Arafata.
Godinu dana nakon što je primio Nobelovu nagradu, u jesen 1995.godine, predsjednika Izraela Yitzaka Rabina ustrijelio je jevrejski radikal, kažnjavajući ga za njegovu pomirljivu politiku. Od tada pa sve do danas na vlast u Izraelu su dolazile sve radikalnije strukture, zaključno sa tekućom ultradesničarskom Vladom Benjamina Natenyahua. „Nama je potreban PLO“, kaže u u filmu „Oslo“ ministar Simon Peres. Onima koji su došli nakon njega, militantnim jastrebovima bio je prijeko potreban Hamas.
U jesen 1992.godine sreli su se (u Ljubljani) Alija Izetbegović i Jaser Arafat. Izetbegović je kasnije pričao Seferu Haliloviću, a on to zabilježio u svojoj knjizi „Lukava strategija“ da mu je lider PLO-a reako: „Ako ti, Alija, išta nude, komad zemlje, ti uzmi. I meni su nudili, pa nisam htio, hoću sve. Na kraju sam ostao bez ičega“.
Oslo-Dayton
Tokom gledanje filma „Oslo“ prije dvije-tri godine, kao i danas, neprestano se nametalo propitivanje i razmišljanje o jednom drugom mirovnom sporazumu, onom kojeg sam već pomenuo – sporazumu iz Daytona. Šta bi se desilo, kakva bi nam sudbina bila da, najprije, taj mirovni aranžman nije potpisan od svih strana uključenih u pregovore? Ili da je taj Pax Americana (kao i prethodni Washingtonski) formalno prihvaćen, ali da „na terenu“, zbog raznih opstrukcija, stvarnih ili metaforčnih diverzija, nije mogao biti primijenjen?
Ako ostavimo po strani otpore Daytonskom sporazumu koju je pružala ratnozločinačka klika sa Pala, Radovan Karadžić i društvo, valjalo bi podsjetiti, da su unutar bošnjačkog korpusa, vojnog i djelomično civilnog, postojali „džepovi otpora“ bilo kakvom mirovnom epilogu. Glavni i najglasniji protivnici „nametanju mira“ bile su one strukture radikalno-islamističke koje su među Palestincima predvodile protivnike Sporazuma iz Osla. Mudžahedinska zajednica u BiH i Hamas i Islamski džihad u Palestini su suštinski „firme-kćerke“ iste planetarne korporacije Muslimanskog bratstva.
„Naše istjerivanje iz Bosne predstavlja veliko poniženje za Muslimane. Mi želimo mučeništvo i marljivo tragamo za njim u ovoj zemlji. Dopustite da se suprotstavimo svim nevjernicima i Allah će biti sa nama. Nećemo otići iz ove zemlje niti predati o*****e“.
Ovo nisu riječi fanatiziranog „Hamasovca“ iz Gaze, nego poruka jednog od važnijih mudžahedina u Bosni izvjesnog Hamze upućena neposredno nakon potpisivanja Daytona. Zabilježena je u svesci lidera mudžahedina Šeika Shabana, koji je neposredno nakon rata ubijen na punktu HVO-a kod Žepča.
Izvjesni komandant Armije BiH Sakib (Mahmuljin?) tom prilikom mudžadinskim liderima koji traže da ostanu u BiH patetično laska: „Prethodne četiri godine su dale više za islam nego prethodnih stotinu godina. Islam se čvrsto ukorijenio u ovoj zemlji. Ljudi su u džamije išli više nego ikada“.
Zaključak Shabana je bio:
„Unatoč sporazumu iz Daytona arapski borci su jedinstveni u opredjeljenju da ostanu u Bosni i Hercegovini. Ako napustimo jedinicu, sakrit ćemo o*****e. Ako nas protjeraju iz Armije, nastavit ćemo sa svojim misionarskim radom. Naša misija još nije završena, ostalo nam je da svedemo račune sa Hrvatima, Britancima i Amerikancima“.
Da ovo nisu bile prazne riječi i prijetnje svjedoče brojni teroristički događaji iz godina poraća, u srednjoj Bosni, Mostaru, teroristički kamp na Pogorelici, eksploziv ispod mosta na Alipašinu kao čin „dobrodošlice“ Papi Ivanu Pavlu Drugom.
Šta bi se desilo sa nama i Bosnom da je ova struktura, koja uopće nije bila bez podrške, o čemu govori stotine ilegalno dodijeljenih državljanstava, uspjela nametnuti svoju ratnu „agendu“? Da je Dayton pretvoren u naše Oslo.
Jedan moj dobro upućeni, lucidni poznanik imao je ovakav odgovor: „Pa vjerovatno bi nas Milošević, ili neko ko je došao nakon njega i dan-danas svako malo bombardovao iz zraka uz snažnu podršku zapadnih saveznika.“
(Analiziraj.ba)
(257)
