“NAJGORE JE IZA MENE”: Bh. reditelj Danis Tanović govorio otvoreno o najtežoj godini u životu

RedItelj Danis Tanović, koji je prije dvije decenije osvojio Oscara, otvoreno govori o najtežoj godini u životu u kojoj mu je sin Orhan teško stradao u prometnoj nesreći te o velikom gubitku s kojim su se suočili.

 

 

Potkraj marta 2002. bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović bio je najsretniji čovjek na svijetu jer njegova je ratna drama “Ničija zemlja” dobila Oscara za najbolji strani film. Dvadeset godina kasnije nije imao ni vremena ni volje obilježavati godišnjicu tog trijumfa: sve njegove misli i molitve bile su usmjerene na to da mu se sin Orhan što prije oporavi od posljedica teške prometne nesreće u kojoj je umalo poginuo.

 

 

Navečer 11. februara u sarajevskom naselju Drvenija na 17-godišnjeg Orhana, treće od petero djece Danisa Tanovića i njegove supruge Maëlys de Rudder, Porscheom je naletio bezobziran vozač, otprije poznat policiji i gledateljima srpskog realityja “Parovi”. Kako nesreća nikad ne dolazi sama, Danisu je pet mjeseci kasnije teška bolest otela majku Hatidžu, uz koju je bio jako vezan.

 

 

“Da, mama se napatila zadnjih mjeseci. Prije 15 godina je prvi put dobila rak i izgledalo je jako loše. Ja sam se tada vratio u Sarajevo s porodicom, da budemo uz nju. Ona je tada pobijedila, gledala unuke kako rastu, uživala u malim stvarima koje čine život. Zaista sam mislio da će i ovaj put pobijediti, jer bila je nevjerovatno jaka žena, ali, eto, nije se dalo. Moja mama bila je profesorica muzike i u mene je usadila ljubav prema muzici. Znala je biti stroga kada je sviranje klavira bilo u pitanju.

 

 

Samo bih čuo uzdah iz sobe kada bih pogriješio neku notu. Ali je isto tako bila jako nježna prema meni kada je trebalo, štitila me i borila se za mene. Bila je duhovita, hrabra, poštena i dobra žena, koja je uvijek pomagala ljudima oko sebe. Falit će mi zauvijek njen zvonki smijeh i njeno pjevanje u rano jutro kada bi pravila doručak ili čistila kuću.

 

 

Rano je ustajala jer bila je vjernica i to je bio važan segment njenog života. Zaista se nadam zbog nje da sve u što je vjerovala postoji i ako je tako, onda je na boljem mjestu. Ako nije, imala je težak, ali lijep život, provela ga je s mojim tatom u ljubavi do kraja, doživjela da joj dijete uspije. Šta više tražiti od života…”

 

 

image

 

 

Kako je vaš sin Orhan, je li se potpuno oporavio?

 

 

Orhan je puno bolje, hvala na pitanju. Krenuo je u školu i sve se polako vraća u normalu. Rehabilitacija još traje, ali mlad je i siguran sam da će uskoro sve biti kao prije.

 

 

Zašto ste sina na rehabilitaciju poslali baš u Zagreb?

 

 

Prije dvije godine, na festivalu Punta Lopud, upoznao sam dr. Joška Glavića, koji mi je još tada pričao o svojoj klinici. Javio se iste večeri kada je Orhan doživio nesreću i predložio mi da ga čim prije prebacimo k njemu u kliniku. Orhan je bio u komi i morali smo sačekati da vidimo kako će se stvari razvijati. Nakon što su mi doktori u Sarajevu rekli da je Orhan u stanju putovati i da im se Klinika Glavić čini dobar izbor, prebacili smo ga tamo i to je bio pun pogodak. Stručni ljudi, nevjerovatne mašine i mnogo volje učinili su da Orhan prohoda nakon samo dva mjeseca. Svi su predviđali da će oporavak trajati mnogo dulje, ali Orhan je pokazao snagu i volju, vježbao je po 12 sati dnevno i na kraju uspio.

 

 

Sinu ste tokom rehabilitacije davali kanabisovo ulje i kažete da su rezultati bili nevjerovatni: možete li to malo pojasniti?

 

 

Teško je reći u kojoj mjeri nešto pomaže, ali činjenica je da se Orhan jako brzo oporavio nakon što sam mu počeo davati ulje. U početku se nije sjećao što se desilo deset minuta ranije; nakon što smo mu počeli davati ulje, sve se počelo vraćati u normalu. Ali, ponavljam, koliko je zaista pomoglo, teško je reći. Orhan ima 17 godina i to je vjerovatno najviše pomoglo da se tako brzo oporavi.

 

 

Jeste li se vi uspjeli oporaviti od trauma zbog te nesreće?

 

 

Ne znam. I danas mi ponekad zasuze oči kada pomislim na sve što se desilo i da je moglo završiti mnogo gore.

 

 

Kako su vaša supruga i ostala djeca podnijeli to teško razdoblje?

 

 

Moje su se kćeri, koje studiraju u Berlinu, odmah vratile kući da budu s nama. Bili smo okruženi prijateljima i porodicom, svi su nas ohrabrivali i bili uz nas i to nam je jako pomoglo. Mnogo ljudi, koje čak i ne znam, javljali su se, pisali, zvali… Zaista smo osjetili ljubav ljudi oko nas. Bilo je teško, ali sad je prošlo. Idemo dalje.

 

 

Šta je bilo s vozačem koji vam je unesrećio sina?

 

 

Znam da je dogovoreno dobio dvije godine zatvora, tako da suđenja nije ni bilo. Nas je unesrećio, sebi uništio dvije godine života.

 

 

Jeste li vi ikad doživjeli prometnu nesreću?

 

 

Nekoliko puta su me obarali s motora, ali nikad ništa preozbiljno. Motor vozim jako dugo i nemam namjeru prestati, to je neki moj merak. Znam da je opasno, ali vozim oprezno i stalno gledam oko sebe. I zaista sam sretan kad sjednem na motor i krenem nekamo, bilo kamo. Auto vozim kad moram, najčešće kad putujem s porodicom.

 

 

Razmišljate li ponekad o tome kako bi vam izgledao život da niste osvojili Oscara?

 

 

Možda bolje, možda gore, ‘ko to zna. Uglav­nom, Oscar stoji u vitrini s ostalim nagradama i skuplja prašinu. Povremeno ga izvadim, kad dođu gosti i hoće da se slikaju s njim, i to je to. Nema neku veću svrhu, rekao je, između ostaloga, Tanović za Gloriu.hr.

(114)

“NAJGORE JE IZA MENE”: Bh. reditelj Danis Tanović govorio otvoreno o najtežoj godini u životu

| Bosna i Hercegovina, Foto/Video, Slider, Vijesti |
About The Author
-