NEĆE ZAPAD ODUSTATI OD IZRAELA, ALI HOĆE PROMIJENITI ODNOS PREMA STVARNOSTI

Želi li opstanak liberalne demokratije, Zapad neće moći podržavati Izrael kao prije.

 

 

Zapadna politika, u kojoj je Izrael “sveta krava”, u budućnosti će se promijeniti, što zbog pritiska zapadne javnosti, što iz praktičnih i krajnje pragmatičnih razloga. Zapad se iz zamke (stvaranje Izraela) koju je samo stvorio može izvući ako to želi.

 

 

Zar izraelski vojnici nisu silovali Palestinke? Oni to rade od 1948. godine, ali to nije uključeno u udžbenike”, objava je na društvenim mrežama srednjoškolskog profesora historije u Izraelu, zbog koje je suspendiran s posla uz obrazloženje da je “optužio izraelske vojnike za silovanje palestinskih žena i opravdavao napade Hamasa 7. oktobra”, piše Stav.ba.

 

 

Ma koliko s pravom humani i slobodoljubivi dio svijeta bio ogorčen na zapadne režime zbog njihove podrške Izraelu, ne treba zanemariti vrlo važan civilizacijski doseg Zapada – slobodu govora i slobodan protok informacija. Kao i sve što čovjek izumi, i sloboda govora mač je s dvije oštrice: pomogla je Rusima da hibridnom (informacijskom) agresijom na Zapad poljulja čak i američku demokratiju; s druge strane, slobodan protok informacija omogućava prosječnim građanima širom svijeta da dođu do pravih informacija o prošlosti i, preko društvenih mreža, o recentnim događajima. Najnovija genocidna agresija Izraela na Palestinu, stječe se dojam, snažno je motivirala visok stepen zainteresiranosti ljudi ne samo za pomoć Palestini nego i za cijeli kontekst izraelsko-palestinskog sukoba, a što će, u budućnosti, bitno utjecati na ukupne društvene, time i političke odnose.

 

 

Napad Hamasa od 7. oktobra cionističkom režimu poslužio je da ubrza svoje aktivnosti ka stvarnom cilju – stvaranje države Izrael, u kojem Arapima i muslimanima, općenito, neće biti mjesta i čije granice prelaze one postojeće, međunarodno priznate. Očekivalo se da će svjetska javnost, posebice zapadna, snažno stati na stranu Izraela. Netanyahuov režim je, “osokoljen” Hamasovim napadom, brutalno, bez ikakve zadrške, ko zna koji put kršeći sve civilizacijske norme, počeo ubijati Palestince pod egidom “borbe protiv terorizma”. Zapadni režimi stali su uz njega, ali ne i zapadna javnost. Režimski mediji, poput CNN-a i BBC-a, selektivno su izvještavali, držeći izraelsku stranu, ali mnoštvo je nerežimskih medija, posebice kanala na društvenim mrežama, preko kojih slobodoljubivi novinari i analitičari, kroz potkaste i druge forme nastoje biti objektivni.

 

 

 

U ČIJEM JE INTERESU PRESTANAK RATA

 

Fotografije stradanja nevinih ljudi nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Pritisak javnosti iz dana u dan sve je veći, pa ni podrška zapadnih režima Izraelu nije više tako snažna kao prvih dana poslije 7. oktobra. Nekoliko je više nego znakovitih izjava i događaja koji idu u prilog stajalištu da oficijelne vlasti zapadnih zemalja u perspektivi neće davati bezrezervnu podršku Izraelu. Cionistička agresija brutalna je do te mjere da ni režimski mediji ne mogu više šutjeti o njoj. Kako mediji, tako ni političari.

 

 

Primjera radi, predsjednik Francuske Emanuel Macron za BBC će otvoreno reći: “Malena djeca, žene i starci ginu pod bombama. Nema nikakvog opravdanja i nikakve legitimnosti za to. Pozivamo stoga Izrael da stane.” Poslije ministrice u Španskoj vladi, generalnog sekretara UN-a, nemalog broja poslanika u Evropskom parlamentu, Macron je jedan u nizu zvaničnika koji ne može više šutjeti o zločinima Izraela. Zbog cionističkog nasilja, i Bidenova administracija je na udaru, ne samo zbog muslimana u SAD-u, koji prijete otkazivanjem glasanja za njega na predstojećim izborima… Prema istraživanju Associated Pressa i NORC-a (National Opinion Research Center) pri Univerzitetu u Čikagu, podrška Demokrata Bidenu za politiku prema Izraelu pala je na 50 posto. Ovome treba dodati i, recimo, ostavke koje, iz moralnih razloga, daju visoki dužnosnici Pentagona, poput Josha Paula, koji je napustio položaj u znak protesta zbog podrške SAD-a Izraelu, s obzirom na genocid u pojasu Gaze. U intervjuu za kanal “Democracy now” Paul je optužio Bidenovu administraciju da prvi put krši pravila prilikom odlučivanja koga i koliko vojno podržati. Kada je Izrael u pitanju, pomoć se daje bezuslovno, bez rasprave, u enormnim količinama. Također navodi da je mnoštvo službenika zabrinuto ponašanjem aktuelnog američkog predsjednika, ali da to ne smiju javno reći zbog straha od gubitka posla. Također, više od hiljadu zvaničnika Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) potpisalo je otvoreno pismo u kojem se traži od administracije predsjednika Joea Bidena da pozove na hitan prekid vatre.

 

 

Ne treba gajiti iluzije i vjerovati da će SAD i njeni evropski saveznici zbog pritiska javnosti korjenito promijeniti politiku prema Izraelu, tim prije jer podrška Palestini na svim mjestima na Zapadu ne znači i totalni otpor Izraelu. Međutim, otvorena, bezuslovna i transparentna podrška cionističkom režimu ogoljela je licemjerstvo i dvostruke standarde kojima su sklone ključne vlade zapadnih zemalja i ne bi trebalo imati dileme da će se u perspektivi morati promijeniti, jer su mitovi o Izraelu kao “jedinoj demokratiji na Bliskom Istoku”, a posebice onaj u kojem Hamas civile tretira kao živi štit, pali u vodu.

 

 

Cionistički je režim aparthejdski i rasistički, demokratija u Izraelu važi samo za nearape. Nekoliko poslanika Arapa u Knesetu, jasno je, samo su ikebana koja se koristi u cionističkoj propagandi. A Hamasa što se tiče, do sada nismo imali niti jedan relevantan dokaz da mu se sami Palestinci suprotstavljaju. Zapravo, iz zapadne perspektive gledano, neshvatljivo je da su prosječni Palestinci spremni trpjeti i smrt i razaranja, ali ne i odustati od prava na slobodu. Sviđalo se nekome ili ne, Hamas je u Gazi Palestincima jedina garancija da neće završiti u masovnim grobnicama kao Bošnjaci za vrijeme srpske agresije devedesetih.

 

 

Slobodan protok informacija preko nerežimskih kanala uzrokovao je da se u javnosti, globalno, vrlo rijetko spominje “teroristički napad 7. oktobra”, a sve više se govori o “75-godišnjoj okupaciji Palestine” i upozorava na cenzuru u zapadnim društvima kada se govori o Izraelu. Sve je to jasan znak da je Izrael već izgubio narativni rat, a ko gubi narativni, vrlo vjerovatno će izgubiti i politički, time i vojni.

 

 

No, iako će morati donekle revidirati svoj odnos zbog pritiska javnosti i moralnih, ali važnih pojedinaca u institucijama sistema, postoje praktični razlozi zbog kojih Zapadu neće biti u interesu bezuslovno podržavati Izrael.

 

 

Prestanak izraelske agresije na Palestince i u Gazi i na Zapadnoj obali u interesu je samome Zapadu onoliko koliko mu je interes opstanak samoga Izraela. Hezbollah i Iran neće ući u direktne sukobe, tim više jer su arapske zemlje odbile mogućnost svemuslimanskog otpora Izraelu. A to znači da ni SAD neće ući u direktan sukob. Ostaje Izraelu da se sam izbori s Hamasom, što mu teško može uspjeti.

 

 

KATASTROFALNE AMERIČKE POGREŠKE

 

Prema analizama Scotta Rittera, američkog oficira marinskog korpusa, da bi Izrael uništio Hamas, morat će uključiti elitne jedinice, a to ne može, jer su zauzete u čuvanju sjeverne granice Izraela, zbog straha od napada respektabilne vojne sile Hezbollah. Čak ako i uspije kopnenim snagama ući u Gazu, Izrael neće imati mira nikada. Sve što Izrael može jeste da nastavi s nehumanim bombardiranjem Gaze i nasiljem prema civilima, a što više to bude radio, imat će sve manju podršku i javnosti i zapadnih režima. Ritter u intervjuu koji je dao za podkast utjecajnog geopolitičkog analitičara Cyrusa Janssena isključuje mogućnost širenje sukoba, jer Americi nije u interesu zaoštravanje odnosa s muslimanima, a sukobi nisu u interesu ni Iranu, koji ima interes nastaviti politiku ekonomskog oporavka kroz BRICS.

 

 

Da Ritterove analize nisu tek mišljenje jednog, javnosti manje poznatog oficira, potvrđuje i Macronovo diplomatski odmjereno dovođenje u pitanje opstanka Izraela, u spomenutom intervjuu za BBC, u kojem prekid vojnih djelovanja ne nalazi važnim samo zbog civila: “To je izuzetno važno za sve nas zbog naših principa, jer smo demokratije. Važno je za srednjoročnu i dugoročnu perspektivu i za sigurnost samog Izraela (istakao A. H. P.) prepoznati da su svi životi važni.” Ne mislimo da griješimo ako Macronovu izjavu protumačimo na sljedeći način: Podržavat ćemo Izrael, ali nećemo ratovati zbog njega, a on sam ne može izaći na kraj s Hamasom, što je rekao i Scott Ritter.

 

 

No, kako se rješenje izraelsko-palestinskog sukoba može reflektirati na nas? Da bismo dali odgovor na ovo pitanje, moramo se vratiti na osnove, odnosno na pitanje američke strategije u dijelovima svijeta van njenih granica; propitati koliko je ona uspješna, da li je do danas ostvarila američke interese, te kakve posljedice je ostavila.

 

 

Velika strategija, prema definiciji Barryja Posena, jeste državna teorija o tome kako najbolje uzrokovati sigurnost za sebe. Američka velika strategija na Bliskom istoku jeste fizički zaštititi naftne tokove iz Perzijskog zaljeva, od kojih praktično zavisi svjetska ekonomija. Pružanjem ove vrste energetske sigurnosti Sjedinjene Američke Države su se samorazumijevale, a značajan dio svijeta ih također razumijeva, kao zaštitnika javnog dobra cijeloga svijeta. To je Americi osiguralo i dobru poziciju na Bliskom istoku. Međutim, ona slabi posljednjih dvadeset godina, a genocid cionističkog režima nad Palestincima, kojem svjedočimo, samo je dodatno pogoršao percepciju SAD-a, ne samo u muslimanskom svijetu. Danas, za razliku od jučer, SAD se percipira kao “odmetnička supersila” koja nije zaštitnik javnog dobra, nego hegemon, neokolonijalna sila. Flynt Leverett, profesor Univerziteta u Pensilvaniji, još prije deset godina proročanski je predvidio sunovrat američke vanjske politike na Bliskom istoku.

 

 

Prema Leverettovom mišljenju, SAD su pogriješile jer su vojnim prisustvom u muslimanskim zemljama uzrokovala da ih se percipira kao okupatora. Također, a što je lakše za razumjeti u kontekstu tekućeg sukoba, Leverett smatra da je strateška greška SAD-a ta što je pala u zamku u kojoj se sigurnost Izraela, što jeste američki interes, poistovjetio s izraelskom arogancijom: “Mi smo kupili izraelski argument da izraelska sigurnost zahtijeva nešto što je jednako izraelskoj vojnoj hegemoniji u regiji. Da Izrael mora biti u stanju upotrijebiti silu prvi ili jednostrano, bilo kada, bilo gdje za manje-više bilo koju svrhu koju smatra poželjnom. To je potkopalo kredibilitet Amerike u regiji. Više se ne doživljavamo kao sila koja nastoji riješiti probleme, na nas se u suštini gleda kao na silu s hegemonističkim težnjama koja stvara nestabilnost koja produbljuje konflikt i podržava Izrael u onome što se naširoko doživljava kao njegova hegemonija.”

 

 

PAD MITA O IZRAELU KAO DEMOKRATSKOJ DRŽAVI

 

Prostim jezikom rečenom, Amerikanci su u zamci koju su preuzeli od njenih kreatora – Britanaca. Izrael je Zapadu potreban, jer ga mora slušati da bi opstao. Ostavljajući po strani jake jevrejske lobije i korporacije na Zapadu, koji su nepodijeljeni kada je u pitanju opstanak izraelske države, Izrael ovisi o zapadnoj vojnoj i diplomatskoj pomoći, pa čak i finansijskoj. Zauzvrat, bezuslovno izvršava zadatke koje mu Zapad daje kada je u pitanju zaštita energetskih tokova. Zato mu je i pošlo za rukom da vlastitu vojnu hegemoniju u regiji predstavi kao zapadni interes. Skoro da niko, osim Leveretta i njemu bliskih intelektualaca, i ne pomišlja o promjeni strategije SAD-a u pravcu ne napuštanja Izraela (u konačnici, Izrael je priznata država u Ujedinjenim nacijama) nego nove strategije kada su u pitanju muslimanske zemlje na Bliskom i Srednjem istoku, posebno Iran. Amerika je do sada gradila dobre odnose samo s muslimanskim zemljama koje su joj poslušne, a nivo poslušnosti mjerio se ničim drugim do odnosom tih zemalja prema Izraelu. Kao da sve energetske resurse, koji su u posjedu muslimanskih država, drže Izraelci, a ne one.

 

 

Razlog tome, zvanični je američke narativ, jeste to što je Izrael država uređena kao države zapadne demokratije, dok muslimanske države to nisu. Koliko je Izrael demokratska država, cijeli svijet može vidjeti online. A koliko je pogrešan odnos SAD-a prema muslimanskim društvima, najbolje se može vidjeti na primjeru njihovog demoniziranja Irana, samo zato što je Iran država koja odbija priznati Izraelu pravo na postojanje. Drugim riječima, kao da američka administracija ustrajava na mitu, na koji je prije više od pola stoljeća upozoravao John Kennedy: “Veliki neprijatelj istine vrlo često nije laž – namjerna, izmišljena i nepoštena – već mit – uporan, uvjerljiv i nerealan. Prečesto se čvrsto držimo klišea naših predaka. Sve činjenice podvrgavamo unaprijed pripremljenom skupu tumačenja. Uživamo u udobnosti mišljenja bez nelagode misli.” Upravo na ovaj citat pozvao se Leverett u svom autorskom tekstu za The Nation, u kojem elaborira stajalište da Amerika mora priznati Islamsku Republiku Iran i s njom graditi partnerske odnose.

Američka politika na Bliskom i Srednjem istoku pogrešna je, bolje reći katastrofalna, iz samo jednog razloga – arogancije i ignorancije koju pokazuje kada je u pitanju muslimanski svijet, s kojim ne želi ući u dijalog, nego s njim gradi odnose isključivo na bazi realne moći. I na ovome mjestu mora se povući jasna granica između dijela muslimanskog svijeta koji i ne mari toliko za vlastiti kulturni i politički subjektivitet, dok god iz dobrih odnosa sa SAD-om imaju finansijsku korist, i onog dijela svijeta koji je spreman odreći se benefita pripadnim realnoj moći (novcu i vojnoj sili), ali ne i vlastite neovisnosti od Amerike, a za koji je paradigmatičan Iran.

 

 

Isti princip Amerikanci primjenjuju i na Balkanu. Oslanjaju se na realnu moć, ne na vrijednosti, principe i, što je još važnije, moć kulture. Grešku zapadne civilizacije, koja se zove Izrael, skupo plaćaju i građani Izraela / okupirane Palestine i građani Gaze i Zapadne obale, a danas posljedice te greške kuca na vrata i samome Zapadu: val nezadovoljstva građana zapadnih zemalja zbog odnosa prema Izraelu i Palestini zasigurno će u budućnosti iskoristiti ljevičari, radikalni desničari, pa i Rusi da nastave rovariti temelje zapadne civilizacije. Grešku Zapad pravi i na Balkanu: oslanja se na realnu moć Srbije, Hrvatske i Albanije, kojima je dala u zadatak da izgrade osovinu koja će biti faktor mira na Balkanu, analogno Izraelu, koji je faktor zaštite energetskih tokova na Istoku. Dobre odnose gradi s političarima koji joj klimaju glavom, a ignorira autentičnu narodnu volju, bolje reći kulturu: u mjeri u kojoj se građani zapadnih zemalja suprotstavljaju njihovim režimima, i građani muslimanskih zemalja nisu na istoj liniji s režimima koji odbijaju pomoći Palestini.

 

 

Uspio IDF u vojnoj okupaciji Gaze ili ne, jedno je sigurno – Izrael neće više imati podršku zapadne kulture kao do sada. Time ni zapadne politike. Neće Zapad odustati od Izraela, ali hoće promijeniti odnos prema stvarnosti. Sloboda, a s njom i pravo i čast, vredniji su od srebra i zlata. Što prije Zapad to shvati, prije će doći mir i na Bliskom istoku i na Balkanu.

 

(Hayat)

(50)

NEĆE ZAPAD ODUSTATI OD IZRAELA, ALI HOĆE PROMIJENITI ODNOS PREMA STVARNOSTI

| Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-