Goran Bregović jedan je od najpopularnijih muzičara na prostoru bivše Jugoslavije, a njegova životna priča nije do detalja poznata.
Goran je rođen 1950. godine u Sarajevu, sin je Srpkinje Borke i Hrvata Franje, a o detaljima iz mladosti rijetko je pričao.
– Moj otac je bio vojno lice, a majka knjigovođa. Potičem iz srednje klase, gdje nikad ničega nije falilo, ali nije bilo ni izobilja. Stid od razmetanja vjerovatno nosim iz kuće, pa se nadam da će mi i djeca biti takva. Roditelji su mi bili komunisti, tako da se u mom domu nisu slavili verski praznici, ali iznad mene je živio pravoslavni pop, pa sam uvijek imao šarena jaja za Vaskrs. Istovremeno, bio sam u takvom komšiluku da sam za Bajram slao komšijama kurban, meso od ovna koji se kolje za taj praznik. Samim tim sam i ja tog dana dobijao kurban. Bez obzira na to što sam odrastao u takvoj kući, Bog mi je redovno slao signale – kaže Bregović.
Bregovićevo odrastanje obielježio je i razvod njegovih roditelja.
– S majkom sam ostao u Sarajevu, iako sam svakoga ljeta išao kod oca i brata u Livno. Kasnije se moj brat doselio kod mene u Sarajevo, gde je i studirao, a mama mi je pomagala u stvarima koje druge majke možda i ne bi. Recimo, kupila mi je prvu gitaru. Ne znam šta joj bi. U to vrijeme sam, kao dobar crtač, namjeravao da upišem umjetničku školu. Moja tetka je radila u Domu zdravlja na sistematskim pregledima i moglo joj se vjerovati kad je mami rekla: “Bogami, sestro, otamo ti dolaze samo pe*eri.” Zbog toga me nije pustila u umjetničku školu – objasnio je Bregović.
– Moj otac je, na nesreću, bio alkoholičar, zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam 10 godina, moj mlađi brat pet. Kada čovjeku umre majka, to je velika katastrofa, jer ona je neko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje – rekao je Goran.
– Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca. Kada se penzionisao, vratio se u svoje selo, u Zagorje, Sveti Petar Čvrstec. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu. Kada dođete kod njega, morate da razgovarate – nema televizora. Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane; ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kada razmišljam o ocu, volio bih da umrem kao i on. Otišao je srećan, lako. I ispunio je želju seoskog popa… U tom svom selu – rekao je Brega, koji je otkrio da je njegov deda bio solunac.
– Mamini Perišići su poreklom iz sela Kazanci, granica Crne Gore i Hercegovine. Deda je bio solunac i poslije Prvog svjetskog rata u Slavoniji je, kao nagradu, dobio neku zemlju. Kolonisti. Iz svog zavičaja su dovukli i ime sela – Čemernica. Divno! Samo Crnogorci i Hercegovci mogu davati takva grozna imena selima. Kada je počeo Drugi svjetski rat, moj deda je otišao u partizane, a moju babu, dva ujaka, tetku i moju mamu odveli su u Jasenovac. Na vratima logora razmijenjeni su za neke zarobljene Nijemce. Onda su stigli u Srbiju i moja baba je cijeli rat izdržavala djecu tako što je švercovala duhan iz Hercegovine. Iskakala je iz voza prije nego što uđe u željezničku stanicu Beograd – naveo je Bregović.
(2914)
