On je poručio kako se spomenik Bošku i Admiri neće praviti, a danas je ispričao dvije verzije priče o tome ko je bio Boško Brkić.
Na inicijativu načelnika Srđana Mandića na mjestu pogibije Admire Ismić i Boška Brkića bit će podignuta spomen ploča.
Kako se najavljuje, spomen ploča bi trebala biti podignuta na lijevoj obali Miljacke u neposrednoj blizini mosta Suade Dilberović i Olge Sučić.
Mnogi su se javili kako bi kritikovali odluku načelnika Srđana Mandića, a najglasniji je osnivač pokreta “AntiDayton” Nihad Aličković.
On je poručio kako se spomenik Bošku i Admiri neće praviti, a danas je ispričao dvije verzije priče o tome ko je bio Boško Brkić.
U prvoj verziji priče, brat Boška Brkića je uspio na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu zaraditi ogroman novac i plan Brkića je bio da novac odnese na Grbavicu. Zanimljivo, Ismet Bajramović Ćelo je bio dobar prijatelj sa bratom Boška Brkića.
“Jedan pripadnik ARBiH, branilac Sarajeva, ispričao mi je još prije nekoliko godina baš kada je bila godišnjica smrti Boška i Admire, pitao me zašto ja ne obilježavam taj datum. Rekoh ‘zato što znam da je ta priča izmanipulisana, ali i bez poznavanja detalja rekoh svjestan sam da je Boško dezerter i da je pošao bratu na Grbavicu odakle se nije gađalo na Sarajevo cvijećem i čokoladama, već granatama i pucalo snajperima”. A onda mi je on ispričao priču o Boškovom bratu.
Kazao mi je da je Boškov brat uspio na početku agresije da na ko zna kakve načine sve zaradi neke ogromne njemačke marke i s većinom tog novca ode na Grbavicu. Boškov brat je kako se priča bio jako dobar prijatelj Ismeta Bajramovića Ćele prije agresije, te je samo zbog tog nekadašnjeg prijateljstva na neki način čuvao Boška u opkoljenom Sarajevu. Pričaju branoci Sarajeva da je Bošku bio zadatak da sa sobom kada bude takođe prelazio na Grbavicu ponese i ostatak novca. Taj dan kada je krenuo na Grbavicu s njim je krenula i Admira njegova djevojka”, govori Aličković.
Druga verzija priče je da je Ismet Bajramović Ćelo pazio Boška Brkića u Sarajevu i garantovao mu prolaz do Grbavice, gdje je Boško krenuo sa 100.000 njemačkih maraka.
Kako su Boška i Admiru pogodili meci sa Grbavice, neko je i ukrao novac iz torbi.
“Druga verzija priče koja se ne razlikuje puno od prve. Boškov brat jeste otišao na Grbavicu, jeste bio dobar sa Ismetom Ćelom i Ćelo jeste na određen način štitio Boška za radi prijateljstva koje je imao sa Boškovim bratom. Ali Boško je kako akteri odbrane kažu tu zaštitu iskoristio da ne bude pripadnik Armije, da ne ide u odbranu grada kao i mnogi njegovi prijatelji, već je Boško počeo da radi šverc i poslove sa naftom po Sarajevu te je ušao u veze sa UN-ovim vojnivima s kojima je to i radio. Do pokušaja prelaska na Grbavicu 1993. gorine kada gotovo ni golub nije mogao izaći Boško je kažu imao oko 100.000 DM (njemačkih maraka) što svojih zarađenih što bratovih dijelom te se počeo isticati po gradu trošeći novac a ne učestvujući u odbrani grada. To je kako branioci kažu zasmetalo i naljutilo mnoge jer su mnogi već ostavljali živote i zdravlje i dijelove tijela pa i mladost na obronvima Sarajeva čuvajući grad pa su se žalili i samom Ismetu Ćeli. Nakon što ga je Ćelo kako kažu opomenuo u par navrata zbog toga, Boško je shvatio da je previše upadan i da treba da ide. Boško i Admira su krenuli skupa na Grbavicu.
S obzirom na količinu novca itd Boško i Admira su mogli zasigurno izaći iz Sarajeva prema Hrvatskoj i Evropi da je riječ bila samo o ljubavi i bijegu iz opkoljenog Sarajeva međutim ne, krenuli su na Grbavicu za šta je njegov brat znao. Znao je njegov brat i da on ima veliku količinu novca sa sobom kao što su znali i ostali s Grbavice.
Čak se priča da je i sam Ćelo garantovao njihov prelazak u šta ne sumnjam jer je Ćelo bio od riječi i ako je štitio Boška tokom agresije ne sumnjam i da je to radio do kraja. Bio je takav jednostavno principijelan i uvijek bi ispoštovao svoj karakter do kraja. Međutim ono što Ćelo nije mogao garantovati je to da je na Grbavici bilo nekoliko punktova s kojima Boškov brat nije imao dodira i posla, a koji su navodno takođe znali za veliku sumu novca koju Boško sa sobom nosi.
Nakon što su krenuli na Grbavicu…
Neko je pucao na Boška i Admiru koji su tijelima trčali prema Grbavici. Tijela su im pala glavama u pravcu Grbavice. Malo ko a gotovo niko ne govori o tome da su im prostrijelne rane bile na predim dijelovima tijela kako sam čuo na jednom od snimaka i to srpskih televizija. Danas se na internetu pojavljuje pretežno jedna slika, a to je fotografija njihovih koja je napravljena dan kasnije. Međutim napravljena je i fotografija ne dugo nakon njihove smrti.
Na prvim fotografijama kraj njihovih tijela gdje su ubijeni postoje torbe u kojima se priča da je bio taj novac, dok na slikama koje viđamo najviše na internetu koje su napravljene dan kasnije tih torbi više nema.
Srpska strana je uspjela od cijele priče napraviti misteriju od njihovog ubistva ali i nametnuti priču o Romeu i Juliji iz Sarajeva. Pokušali su nametnuti priču da su ubijeni s leđa iz strane koju je kontrolisala ARBiH, dok verzija sa srpske televizije koju možete naći na YouTube, govori drugačije a to je da su ubijeni sprijeda. Međutim, malo ko takođe govori o tome da su tijela izvučena na Grbavicu i da su tamo na agresorskoj strani ukopani o čemu takođe postoje video snimci sa sahrane Boška i Admire.
U javnosti ostaje verzija koju su nametnuli sumnjivi mediji, kako su dvoje zaljubljenih Boško i Admira samo željeli skupa navodno pobjeći od podjela i rata. Ta priča je van pameti. Ko je želio bježati od rata bježao je konvojima, humanitarnim letovima, UN-om i drugim kanalima ali nikako na agresorsku stranu iz opkoljenog Sarajeva”, napisao je Aličković.
Aličković se na početku posta zapisao da li bi Republika Srpska podigla spomenik jednom Bošnjaku “koji je iz opkoljene Bijeljine pokušao da pobjegne s jednom srpkinjom da je odvede u svoje Sarajevo”? i da li bi Palestina podigla spomenik jednom Izraelcu “koji je pokušao da odvede jednu Palestinku muslimanku bilo gdje u svijet”? ili bi Jevreji podigli spomenik nekom Nijemcu “da je pokušao da odvede iz Poljske neku jevrejku u Njemačku”?
Na kraju je pozvao Uniju Civilnih Žrtava rata, Koordinaciju boračkih udruženja Kantona Sarajevo i sva Udruženja maloljetnih boraca, Udruženja (RVI) Ratnih Vojnih Invalida Kantona Sarajevo i Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva i ostala druga udruženja da se oglase, da podrže “pobunu protiv podizanja spomenika prije svega jednoj lažnoj priči, jednom dezerteru koji je bio obavezan da brani grad i državu, da se usprotive falsifikovanju historije kako bi se nametnula slika o građanskom ratu u BiH a izbrisala o opsadi Sarajeva i izvršenoj agresiji na RBiH”, napisao je Aličković.
(SB)
(978)
