Splićanin Domagoj Kliškinić jedan je od onih koje zasigurno nakon ovog teksta neće voljeti proizvođači i prodavači tzv. zdrave hrane, nutricionisti i ini “fensi-svijet”, jer njegov primjer pokazuje da niko od te družine nije zdravom čovjeku neophodan da bi izgubio – pazite sad – šezdeset i kusur kilograma(!) – kao, naime, on.
Protagonista ove priče 37-godišnji je muzičar, koji je, eto, kako piše “Slobodna Dalmacija“, donedavno “na kostima” nosio još jedno pristojno uhranjeno žensko čeljade. Ovom prispodobom pokušavamo ilustrirati šta znači, dakle, imati više od šezdeset kila viška…
Debeljuco na branci
“Na regrutaciji sam već imao 115 kila, znači još kao mladić. U najdebljoj fazi, koja je trajala godinama, imao sam 155, a danas dobro održavam devedeset i tri”, smješka se simpatični “Domo”, kako ga od milja zovu prijatelji i fanovi njegove svirke, a koju već godinama praktikuje u saradnji sa popularnim muzičarom Bombom (“Bomba bend”), te odnedavno i uz žensku pjevačku akviziciju darovite Radmile Morene Staničić.
“Moje su prehrambene navike bile koma, kao i noćni radni ritam; ali i sad je tako! Tek sam neznatno promijenio način jedenja, naime, manje se ujutro hranim u pekari. Drugo je skoro sve ostalo isto”, sažima Kliškinić, dok se nama iznad glave roje upitnici: u čemu je onda kvaka?!
“Počeo sam hodati. Uvijek sam bio, i u djetinjstvu kao ‘debeljuco’, malo – kako bi se reklo – trutav. Dok su druga dica iz parka kod bivše Avnojeve igrala balun, ja sam svirao gitaru. Uskočio bih u igru baš kad bi neko bio nasušno potreban, pa bi me stavili na branku di bi onda, normalno, prima g**ove. Tjelesne aktivnosti bile su mi nula bodova”, prisjeća se naš sagovornik, inače oduvijek blagoslovljen i dobrim tekom, Bogu hvala. U kombinaciji s genetikom i nekretanjem to ga je i dovelo u “preuhranjeno” stanje, no zbog toga nije trpio nikakve posljedice za zdravlje.
“Nikad nisam pušio, a ni alkohol mi se ne sviđa. Moj najveći porok bile su litre i litre coca-cole svaki dan. Zbog toga su mi, od kompletne krvne slike, jedino jetrene probe bile lošije, pa sam prestao piti gazirano, iako ne sasvim”, napominje Domo, koji je odlučio početi – hodati po Marjanu. I to je bilo presudno.
Voće za doručak
“Iako sam bio zdrav, kopkala me stalno činjenica da moj otac ima šećer koji ga je snašao zbog viška kilograma i neumjerene prehrane. Stvar se rapidno razvijala, a kad je došlo i do opetovanih amputacija, nešto se u meni prelomilo i odlučio sam pripaziti na zdravlje. Podstrek mi je bio i primjer Salvatorea Milana, inače predsjednika Planinarskog kluba Split, koji je nekoć pušio četiri kutije dnevno i nije se takorekuć mogao ni pomaknuti. Onda je počeo lagano šetati oko zgrade, pa oko parkinga, pa oko kvarta, potom lagano pješke do grada, i tako dalje.
Paralelno s tim je odbacivao i cigarete. Danas se, u sedamdesetim godinama, kao mladić penje po planinama! Ja, doduše, nikad nisam bio pušač, ali nisam se ni kretao. I onda je započelo lagano po Marjanu, brdskim stazama, svaki dan, kad god sam mogao, između sat i pol i tri sata dnevno. Po svakom vremenu, čak i u šuškavcu po kiši! Pri tom se nisam nikad niti zatrčao, samo sam žustro hodao. Nisam ni smanjio spizu; mislim da sad čak jedem i više! Jedino sam smanjio unos gaziranih pića i ujutro umjesto peciva iz pekare pojedem nekoliko komada voća”, povjerava naš sagovornik, koji često zbog prirode svog posla dobar dio dana i – prespava.
A kad se probudi – zna se: pravac brdo!
Sam sebi čudan
“Uvik sam bija debel, komad čovika, još od djetinjstva. Kad gledam stare slike i danas kad vidim sebe u ogledalu, čak mogu reć da san sebi prije izgleda normalnije. Ovako mršav san sam sebi čudan”, u polušali je priznao Domagoj Kliškinić, muzičar i rekorder u mršavljenju.
(66)
