Dobar poznavatelj ruske vanjske politike pokušava odgovoriti na pitanje što pokreće Putina i što želi postići vojnom prijetnjom…
Robert Gates, bivši američki ministar obrane u vrijeme mandata Georgea Busha mlađeg i Baracka Obame i bivši direktor CIA-e, za Financial Times je dao svoje viđenje krize u Ukrajini i pokušao objasniti što zapravo želi Vladimir Putin.
‘Europa i SAD nervozno iščekuju vidjeti hoće li ruski predsjednik Vladimir Putin zaista izdati zapovijed o invaziji na Ukrajinu. Zapadne političare već godinama zbunjuje što zapravo pokreće Putina. Nakon ruske aneksije Krima 2014., tadašnji američki državni tajnik John Kerry požalio se: ‘U 21. stoljeću se jednostavno ne ponašaš kao da je 19. stoljeće i ne okupiraš dio neke druge zemlje.’
Drugi su Putinovu agresivnu politiku nazvali ‘neobjašnjivom’ i kazali da će sigurno dovesti do nereda. Ipak, evo nas na početku 2022. i čekamo da Putin odluči. Vjerujem da su njegovi postupci, koliko god bili žalosni, ipak razumljivi. Gotovo sve što Putin radi kod kuće i u inozemstvu, ima korijene u raspadu Sovjetskog Saveza 1991., koji je za njega označio kolaps četiri stoljeća starog Ruskog Carstva i pozicije Rusije kao velike sile. Što se unutarnje politike tiče, sovjetski kolaps i naknadno razdoblje ‘reforme’ doveli su do haosa, bezakonja, siromaštva i dramatičnog slabljenja centralne vlasti od strane oligarha i regionalnih vlasti.
Jednostavni ciljevi
Otkako je 1999. postao predsjednik, Putinovi su ciljevi bili jednostavni: vratiti i proširiti autoritet centralne vlade (da ne spominjemo jačanje njegove osobne dominacije i bogatstva) i vratiti Rusiju njenoj historijskoj ulozi velike sile. Ukratko, autoritarnost u domovini i agresija u inozemstvu.
Obnova uloge Rusije kao velike sile započela je povratkom na njenu historijsku politiku stvaranja tampon zone od podređenih država na periferiji – tzv. bliskom inostranstvu. Putinovo prihvaćanje ove strategije osiguranja bliskog inostranstva vidljivo je u njegovim akcijama u Bjelorusiji, Moldaviji, Pridnjestrovlju, Gruziji, armensko-azerbejdžanskom sukobu 2020., Kazahstanu i, najdramatičnije, Ukrajini. Putin nema želju ponovno stvoriti Sovjetski Savez — ne želi biti odgovoran za probleme bivših sovjetskih republika. Ono što Putin želi je podaništvo i da se te sada nezavisne države priklone Moskvi s kojom će činiti savez protiv Zapada i demokracije.
Bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski primijetio je da bez Ukrajine rusko carstvo ne može postojati. Putin se boji Ukrajine koja je ekonomski i politički orijentirana prema Zapadu sa sve prisnijim sigurnosnim odnosima sa SAD-om i drugim članicama NATO-a – čak i ako sama nije članica saveza. On to smatra glavnim sigurnosnim rizikom i alternativnim ekonomskim i političkim modelom koji će i Rusima vjerojatno biti sve privlačniji. Sve to je bodež uperen u srce Rusije. Čini se da je Putin stoga odlučan poduzeti sve mjere koje smatra potrebnima da ili destabilizira i sruši sadašnju zapadno orijentiranu vladu Ukrajine ili da pokuša zauzeti zemlju vojnom silom. Putinova obnova Rusije kao velike sile također uključuje značajno jačanje vojnih sposobnosti zemlje, kao i vođenje agresivne vanjske politike, posebno na Bliskom istoku i u Africi.
SAD glavni neprijatelj
SAD Putin vidi kao glavnog neprijatelja i odlučan je učiniti sve što može kako bi Amerikancima stvorio napetost kod kuće, poremetio im odnose sa saveznicima miješanjem u njihove unutrašnje poslove i oslabio poziciju SAD-a na međunarodnom planu. U tim nastojanjima našao je partnere sa zajedničkim ciljevima u Kinezima. Zbog zakržljale ruske ekonomije, demografskih izazova i drugih slabosti kod kuće, Putin je imao loše karte – ali do sada je ipak igrao prilično vješto. Dobio je i veliku, nenamjernu pomoć od SAD-a. Američke domaće podjele i skoro paraliziran Kongres, povlačenje SAD-a s Bliskog istoka, šest desetljeća duga uloga globalnog vođe i sramotno protjerivanje Amerike iz Afganistana, naveli su mnoge zemlje da zaštite svoje interese i razvijaju bliže ekonomske, političke i sigurnosne veze s Rusijom i Kinom.
Putinov problem je u tome što se, kao što je obično slučaj s diktatorima, previše zaigrao. Njegove agresivne prijetnje Ukrajini potaknule su NATO i ponovno potvrdile koje mu je, zapravo, svrha. Njegova prijeteća politika potaknula je kod Ukrajinaca još izraženiji antiruski sentiment i otjerala zemlju dublje u zagrljaj Zapada. Svaka ruska vojna akcija rezultirat će ukrajinskim otporom, kao i većim vojnim razmještanjem NATO-a na zapadnoj granici Rusije, potencijalnom obustavom plinovoda Sjeverni tok 2 i bolnim ekonomskim sankcijama.
Moskva je rasporedila oko 100.000 vojnika na granice Ukrajine. I što sada? Putin se nalazi u situaciji u kojoj bi uspjeh Rusije bio definiran ili promjenom vlasti u Kijevu (s novim nasljednikom bliskim Moskvi) ili vojnim osvajanjem zemlje. Francuski diplomat iz 18. stoljeća Talleyrand je kazao: ‘S bajunetima možete raditi sve što želite osim sjediti na njima.’ Putin mora uskoro upotrijebiti te trupe ili će biti suočen s poniženjem ako ih povuče, a da pritom ne postigne ništa osim da Ukrajinu gurne bliže Zapadu. U oba slučaja doveo se u težak položaj u zemlji i inozemstvu. SAD i njihovi saveznici moraju učiniti sve što mogu da njegove probleme učine još većima.’
(0)
