Imao je samo dvije želje i one su mu se ispunile – da boksuje za titulu Evropskog prvaka i da to bude u njegovoj, kako uvijek kaže, Banjoj Luci… I Marijan Beneš je, dragi gledaoci, Evropski prvak, govorio je komentator historijskog boks-meča davne 1979. godine.
To je bila večer za pamćenje, večer kada je Marijan Beneš, legendarni jugoslavenski bokser, osvojio svoju prvu titulu evropskog prvaka. Dvoranom u Banjoj Luci se prolamao aplauz i ovacije.
Savjeti roditelja
Skoro 40 godina poslije ime ovog sportskog velikana odjeknulo je u svim državama bivše Jugoslavije. Nažalost, vijest je bila da je umro 4. septembra u 67. godini, nakon teške bolesti, ali do posljednjeg daha borio se za svoj život.
Iza sebe je ostavio četvero djece, sina Filipa i kćerke Žanet, Marijanu i Mariju, kao i troje unučadi u kojima će živjeti uspomena na oca i djeda.
Kroz smiješak se prisjeća najčešćih savjeta koje je upućivao.
– Svaki naš susret pričao je šta treba jesti, a šta ne treba. Pa je galamio ako naručim crveno meso, govoreći zašto nisam bijelo ili povrće.
On je posljednjih 15-tak godina dosta posvećivao pažnje svojoj ishrani. A kada su u pitanju savjeti koje svaki roditelj govori svom djetetu, tu su, naravno, oni o našem ponašanju, izlascima, prijateljima… Uglavnom je davao savjete da moramo biti dobri ljudi, pošteni, da nikad nikome ne smijemo načiniti zlo, da ne gledamo ljude po naciji i vjeri… Kasnije mi je davao savjete za brak, da moram čuvati muža… Mamina i tatina zajednička snaga je mene i moju sestru napravila dobrim ljudima – sjetno priča Žanet.
Istakla je da nikada nije osjetila njegovu slavu na svojim leđima, ni kao teret ni kao nešto što joj je pomagalo kroz život.
– Odrasli smo kao sva ostala djeca. Nikada se nismo isticale niti su nas roditelji tako odgajali. Živjeli smo mirnim i normalnim životom.
Čak u nekim situacijama, s obzirom na to ko je moj otac, imala sam veću obavezu da ga učinim ponosnim. Mnogo više sam se trudila u životu, možda više nego što bih da to nije tako. Bojala sam se da ga ne osramotim, da budem najbolja… Zaista sam uvijek željela učiniti i njega i mamu ponosnima – iskrena je Beneš-Ćulum.
Kaže i kako su možda upravo mediji zaslužni za spoznaju da je njen otac poznata ličnost.
– Mi, kao djeca, kada nas pitaju ko nam je Beneš, kažemo „Pa, tata“. Ljudi se oduševe, a mi budemo u čudu. Pošteđivali su nas toga i njegovih mečeva.
Nikada nisu puštali te snimke. Hvala Bogu, tada nije bilo interneta kao danas pa je čovjek mogao mirnije odrastati i živjeti. Da su tada bili internet i YouTube, mnogo toga bismo mi već tada znale i vidjele… – kazala je Žanet.
Ističe da je s vremena na vrijeme Marijan pričao o danima svoje slave.
Ističe da je očeve slave djelimično postala svjesna tek kada je izašao film o njemu te da je to bio prvi put da je gledala neke njegove mečeve.
– Uvijek sam bježala od boksa. Moj tata je bio vrlo dugo bolestan, a i boks je uzimao svoj danak. Uvijek sam se ljutila kada neko kaže da je to plemenita vještina. Šta je tu plemenito?! Moj otac teško govori, teško hoda, nema jedno oko…
Šta je plemenito?! Uvijek sam bila ljuta na boks, jer nisam mogla uživati u ocu sto posto. Bio je dugo bolestan, samo što je posljednjih nekoliko mjeseci njegova bolest progresivno napredovala, pa je dovela do ishoda, nažalost, tog da ga danas nema s nama – kroz suze govori Žanet.
Nije nepoznanica da se Marijan do posljednjeg daha izjašnjavao kao Jugoslaven te da je tadašnja država njemu predstavlja ideal.
– Bio je dobar čovjek. Kada je umro, među njegovim stvarima pronašli smo pismo koje je napisao za vrijeme rata. U njemu piše da je Jugoslaven i da moli braću i sestre da ostanemo zajedno i da se čuvamo, da se ne razilazimo. Nikad mu nisu bili bitni vjera i nacionalnost niti su nama. Bitno je samo da smo ljudi. Mislim da nikada nije prebolio raspad Jugoslavije i nikad nije to prihvatio u svom srcu. Na nas je prenio tu ljubav. Osim boksa, Jugoslavija je njemu bila ideal. Iz tog pisma se vidi šta je osjećao prema državi koje više nema – otvoreno kaže Marijanova kćerka.
Na komemoraciji je puštena himna „Hej, Slaveni“, a to je ujedno bio i 40. put da himna bivše države svira za čovjeka koji je sigurno i obilježio.
– To je bila njegova želja. Svirala je na komemoraciji, ali i još dvije pjesme. Uvijek je govorio „Nemojte plakati kada umrem, nemojte nositi crninu“. Nisam ga baš mogla poslušati da ne plačem – kazala je Žanet.
Posljednje zbogom
S velikom tugom prisjetila se i posljednjeg puta kada ga je vidjela, ali se osvrnula i na pisanja medija da je velikan Beneš bio napušten.
– Mama ga je svih ovih mjeseci održavala u životu. Bila je uz njega. Nažalost, neki mediji svašta pišu. Tata nije bio napušten. Bili smo prinuđeni da ga smjestimo, iako ružno zvuči, ali je bolna istina, u Dom za starija i bolesna lica u Banjoj Luci „Ivan Pavo II“. Jednostavno nije bilo više mogućnosti da mu pružimo njegu koja je njemu potrebna. Bio je nepokretan, nije mogao normalno jesti, disati.. Jako se napatio – govori Žanet, dodajući da je povrijedilo sve to što su mediji pisali.
Kaže da želi da svi znaju da njen otac nije bio napušten, već da je bio voljen.
– Svi mi smo preživjeli taj period kada gledaš čovjeka koji je bolestan, a ne možeš mu pomoći. To je najgore od svega. Jednom do dva puta mjesečno, zbog teškog stanja pluća, završavao je u bolnici. Posljednji put kada je to bilo, otišla sam da ga posjetim.
Obično pred njim nisam plakala, ali nisam mogla izdržati taj put. Uvijek smo se trudili šaliti se, nasmijavati ga, da se bolje osjeća, ali bilo je jače od mene. On me pogledao i kaže: „Izvini.“ Pitala sam ga zašto mi se izvinjava, a njegovo odgovor je bio: „Zato, sine, što te sekiram.“ To je u principu bio naš posljednji razgovor.
Na kraju posjete rekao mi je zbogom. Rekoh „Kakvo zbogom, nema toga. Vidimo se mi.“ Ali to je stvarno bilo posljednje zbogom – kazala nam je Žanet, ne uspijevajući zadržati suze.
Upoznavanje punca i zeta
– Kada sam ocu dovela svog supruga, tadašnjeg dečka, bojala sam se kako će proći sve to. Kao danas da gledam, tata sjedi u kafiću u jednom banjalučkom naselju, a nas dvoje ulazimo i sjedamo kod njega. Ja govorim njemu: „Tata, ovo je moj momak i budući muž.“ On se nasmijao i samo kratko odgovorio: „Vidim da si dobar momak, a da nisi, ja nikad ne bih dao da se oženiš njom. Oženit ćeš se samo zato što sam ja rekao da može.“ To upoznavanje je super prošlo, dao je odmah blagoslov – sjeća se Žanet.
Pjesme o unucima i djeci
Priznala nam je da je pronašla neke njegove stare intervjue na YouTubeu.
– U jednom su ga pitali šta osjeća u ringu, a on odgovara: „Ja ne mrzim protivnika. Ja samo želim da ga pobijedim.“ I stvarno je imao vrlo dobru, umjetničku dušu i srce. Ne možete vjerovati šta je pjesama napisao. To smo i mi sada otkrili, kako sređujemo njegove stvari.
Niko nikada ih nije pročitao. Svaku svoju pjesmu otkucao je, odštampao, plastificirao… Svoje slobodno vrijeme provodio je za kompjuterom. Vjerovatno sve te emocije i ljubav koju nije mogao ispoljiti na drugi način, jer nije bio u mogućnosti zbog bolesti, ispoljavao je kroz pjesme. Napisao je pjesme i o unucima i djeci, u biti, svako od nas ima svoju pjesmu. Nekada ćemo ih i objaviti – govori nam Žanet.
Sestra ga nije zatekla živog
– Sestra Marijana dolazila je često iz Beča da ga vidi. Sjedila je pored njega pričajući da ga voli najviše na svijetu. To jutro je stigla iz Beča i sa stanice otišla da ga vidi da bi tamo saznala da je tata upravo preminuo. Srušila se od tuge što ne može više da ga poljubi i zagrli. Svi smo teško proživljavali taj period gledajući ga kako kopni i kako nam izmiče iz dana u dan, a nismo mogli da zaustavimo ni bolest ni vrijeme. Znali smo da gubimo bitku – potresne su riječi Žanet Beneš-Ćulum.
EGIDA
Nikad mu nisu bili bitni vjera i nacionalnost niti su nama. Bitno je samo da smo ljudi. Mislim da nikada nije prebolio raspad Jugoslavije i nikad nije to prihvatio u svom srcu. Na nas je prenio tu ljubav
Izvor: Avaz.ba
(1022)
