U kolumni za britanski The Guardian, renomirana hrvatska naučnica dr. Petra Klepac, vanredna profesorica matematičkog modeliranja zaraznih bolesti na Fakultetu epidemiologije i javnog zdravstva u sklopu Londonske škole za higijenu i tropsku medicinu, pojasnila je što su naučnici naučili o tome kako pojedine skupine građana šire COVID-19.
– U idealnom svijetu, rana detekcija i brza reakcija omogućavaju da se širenje zarazne bolesti zaustavi prije nego što se ona proširi i postane epidemija. Suzbijanje širenja obično uključuje izoliranje i testiranje osoba za koje se sumnja da su zaražene, ulaženje u trag osobama koje su s njima bile u kontaktu te stavljanje istih u karantinu u slučaju da su se zarazile, piše Klepac.
– Što su testiranje i pronalaženje kontakata temeljitiji, to je bolja šansa da će se širenje bolesti ograničiti.
Klepac navodi da je detektiranje bolesti COVID-19 teže jer bolest može prenijeti osoba koja ne prikazuje nikakve očite simptome. Ako osobe ne prikazuju simptome, nemoguće je pronaći zaražene osim ako ih se ne testira u laboratoriju.
– Zato pregledi na aerodromima nisu uspješni metoda za detekciju COVID-19. To virus čini težim za kontroliranje. Prije ili kasnije, neko inficiran proći će kontrolu i započeti lanac prenošenja, što će dovesti do porasta broja oboljelih.
Kako se onda epidemija širi populacijom i kako je kontrolisati? U analizama širenja bolesti, prenos bolesti mjerimo pomoću reprodukcijskog broja (R), koji nam govori koliko će drugih osoba u prosjeku zaraziti pojedini nosilac zaraze. Ako se očekuje da će nosilac zaraziti više od jedne druge osobe, zaraza će se širiti. Ako će zaraziti manje od jedne, zaraza će posustati, pojašnjava Klepac.
Što je veći R to će se virus brže širiti populacijom. Kod sezonske gripe, jedan nosilac u prosjeku zarazi još 1,4 osobu. Kod COVID-19, u ovom ranom stadiju širenja bolesti, jedan nosilac zarazi još dvije do tri osobe. – Koliko će se osoba zaraziti ovisi o nekoliko faktora – koliko je podložnih zarazi u populaciji, koliko dugo smo zaraženi, s koliko ljudi dolazimo u kontakt i vjerojatnost da ćemo te osobe zaraziti, dodaje Klepac.
– Da bismo kontrolirali epidemiju, R mora biti manji od jedan.
Klepac na primjeru ospica objašnjava kako se R smanjuje na iznos manji od jedan.
– To se postiže tako što se određeni dio populacije cijepi, a broj ljudi koje treba cijepiti ovisi o tome koliko iznosi R. Ako je R, naprimjer, dva, onda moramo imunizirati pola neke populacije da bismo prekinuli širenje. Ako R iznosi tri, tada dvije trećine populacije moramo imunizirati da bismo R spustili ispod jedan.
Kako se ranije već pisalo, malo je vjerovatno da će cjepivo za COVID-19 biti spremno za 12 do 18 mjeseci, a Klepac navodi nekoliko metoda za smanjenje širenja bolesti.
– Skraćivanje trajanja oboljenja može dovesti do smanjenja širenja bolesti, a kod nekih bolesti, kao što je gripa, to se postiže antivirusnom terapijom. Terapije za borbu protiv COVID-19 trenutno se testiraju pa se na tu opciju u ovom slučaju ne možemo osloniti, pojašnjava Klepac.
– Još jedna opcija koja se nudi je kontinuirano testiranje. Zaraženi se moraju čim prije pronaći i izolirati kako ne bi dalje širili bolest. Ovo je osnovna metoda za koju znamo da dobro funkcionira, međutim da bi bila maksimalno uspješna, testovi se moraju brzo obrađivati.
Profesorica kaže da se potom trebaju sagledati sljedeća dva faktora – vjerojatnost širenja bolesti putem kontakta s drugima i broj različitih ljudi s kojima će pojedinac stupiti u kontakt.
– Na te dvije stvari svaki pojedinac može utjecati tako što će promijeniti svoje ponašanje. Često i temeljito pranje ruku sapunom i vrućom vodom (pranje mora trajati barem 20 sekundi), izbjegavanje dodirivanja lica, pokrivanje lica prilikom kašljanja i kihanja te ostanak u kući smanjuje rizik od zaraze i širenja zaraze. Otkazivanjem velikih okupljanja, radom od kuće i zatvaranjem škola, tj. socijalnim distanciranjem, smanjujemo broj ljudi s kojima dolazimo u kontakt te samim time smanjujemo šansu za širenje bolesti, objašnjava Klepac i dodaje da će se prije ili kasnije morati preduzeti rigorozne mjere kako se ne bi preopteretilo zdravstveni sistem.
Klepac je s kolegom Adamom Kucharskim surađivala na BBC-jevom projektu “Pandemic” koji je vodila profesorica Julia Gog sa Univerziteta Cambridge, a koji je za cilj imao prikupiti informacije o tome kako različiti ljudi dolaze u kontakt s drugim ljudima. Naučnici su u tu svrhu prikupili podatke od 35 hiljada volontera, a sada rade na tome da se prikupljeni podaci što prije objave kako bi bili od pomoći onima koji se bore protiv COVID-19.
– Otkrili smo da odrasle osobe stare od 20 do 50 godina najveći broj svojih kontakata ostvaruje na radnom mjestu. Ako svi oni koji mogu raditi od kuće s tim režimom odmah sada počnu, to će doprinijeti smanjenju broja prijenosa bolesti. Osobe starije od 65 godina, grupa za koju je COVID-19 najopasniji, više od pola svojih kontakata s drugima ostvaruju u drugim okruženjima – trgovinama, restoranima i centrima za rekreaciju. Ako bi izbjegli ta mjesta, mogli bi za pola smanjiti šanse za zarazu novim koronavirusom, navodi Klepac.
– Promijenimo li svoje ponašanje i ustrajemo li na tome tokom ovog perioda širenja bolesti, možemo značajno smanjiti rizik od zaraze te pomoći drugima koji su ranjiviji. Održivost je ključna za smanjenje broja R. Svako od nas mora napraviti sve što može da smanji širenje bolesti i to mora napraviti odmah. Svi imamo ulogu i moramo biti odgovorni.
Klepac je, inače, doktorirala je na uglednom univerzitetu Massachusetts Institute of Technology, a postdoktorsko istraživanje provela na Sveučilištu Princeton.
(339)
