21. stoljeća eskalirao je najsmrtonosniji teroristički modus operandi – samoubilački terorizam – umiranje uz ubijanje drugih ili ubijanje uz umiranje, usmjereno na ostvarenje političkih ciljeva.
„Tokom 80-ih, u razdoblju početaka suvremenog samoubilačkog terorizma, prosječno su se događala 3 samoubilačka akta godišnje, u devedesetima se ta brojka penje na 10, a početkom 21-og stoljeća na 50 akata godišnje. No, posljednjih je godina samoubilački terorizam eskalirao te se, prosječno, na godišnjoj razini izvrši 300 akata. Godine 2007. zabilježeno je 505, a rekordna je bila 2014., kada je diljem svijeta izvršeno čak 545 samoubilačkih akata“, otkriva za Index dr. Mirko Bilandžić, stručnjak za međunarodnu sigurnost s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Od 1982. do 2015. godine, u državama diljem svijeta, izvršeno je 4.620 terorističkih akata u kojima je ubijeno 45.835 ljudi (9,9 osoba po jednom udaru). Ranjena je ukupno 118.001 osoba (25,6 po jednom udaru). U izvršenju samoubilačkih akata sudjelovali su pripadnici čak 99 terorističkih organizacija. Analizom podataka CPOSt-a (Chicago Project on Security and Terrorism) vidljivo je da samoubilački terorizam postupno postaje fenomen. S takvim oblikom terorističkog djelovanja suočeno je 48 država diljem svijeta, a među njih i je, 1995., ušla i Hrvatska.
Dovode li rezultati novih istraživanja mit o „teroristima mučenicima“ u pitanje?
„Socijalnoznanstveni i ini znanstveni zaključci dokazivali su da su teroristi-samoubojice psihologijski normalne osobe, ljudi koji žive među nama i koji se ni po čemu ne razlikuju od ostalih ljudi. Dakle, oni su psihologijski normalne individue inspirirane za žrtvovanje za „više ciljeve“ u socijalnom/socijetalnom odnosno situacijskom kontekstu“, kaže Bilandžić.
No, u posljednje se vrijeme sve češće postavlja pitanje je li mit da su bombaši samoubojice mučenici koji se žrtvuju za „više ciljeve“ ipak u temeljima poljuljan? Naime, recentna empirijska istraživanja, sistematizirana u knjizi američkog stručnjaka Adama Lankforda – The Myth of Martyrdom: What Really Drives Suicide Bombers, Rampage Shooters, and Other Self-Destructive Killers, čiji se autor dotakao mita mučeništva te je zavirio iza kulisa kako bi otkrio što uistinu pokreće bombaše samoubojice i druge autodestruktivne ubojice.
„Nova istraživanja možda daju drugačiju sliku u odnosu na samoubilački terorizam. Ističe se da bombaši-samoubojice nisu psihologijski ekvivalent „mučenicima“, dakle osobama koje se žrtvuju za „više dobro“. Na uzorku od 130 slučajeva dokazano je da je riječ o osobama s mentalnim/suicidalnim poremećajima, odnosno o osobama s obilježjima koja su identična onima koja su prisutna i kod ostalim suicidalnih osoba“, pojašnjava dr. Bilandžić.
Znanstvenici su analizirali dnevnik Mohameda Attae, jednog od vođa operacije 11. rujna
Istraživanjem primarnih i sekundarnih izvora, kao što su primjerice bilješke, objave na društvenim mrežama, dnevnici, ljubavna pisma, video-zapisi o pripremi za mučeništvo, službeni dokumenti, intervjui s osobama koje su bile bliske teroristima, kod dosadašnjih terorista-samoubojica dokazani su faktori rizika za „obični“ suicid.
„Primjerice, nakon analize dnevnika i bilješki Mohameda Attae, jednog od vođa operacije 11. rujna, zaključeno je da je on imao znakove socijalne izolacije, depresije, sramežljivosti, beznađa.
Otkriveno je da je šest godina prije udara na SAD, u 27-oj godini života, već napisao oporuku. Dokazi njegove psihologijske autopsije ukazuju također i na probleme u ljubavnim i s**sualnim vezama. Marwan al Shehhi, koji je upravljao avionom koji je udario u drugu zgradu WTC-a, „patio“ je zbog nenadane smrti svog oca, četiri godine prije udara na WTC. Kod pilota Ziada Jarraha dokazano je pak opće „nezadovoljstvo životom“. Kod nekih bombašica-samoubojica dokazano je da su, prije „operacija mučeništva“, bile žrtve s**sualnog nasilja i/ili organiziranog silovanja“, pojašnjava dr. Bilandžić.
Rezultati recentnih istraživanja, kako tvrdi, nepobitno bacaju drugačije svijetlo na dosadašnje slučajeve terorističkog „mučeništva“, no najnoviji rezultati svakako zahtijevaju i daljnju potvrdu jer sve osobe s identičnim prethodno naznačenim problemima ne postaju bombaši-samoubojice. Otvoren je i dalje čitav niz drugih pitanja, od toga jesu li naznačeni rizici prisutniji kod bombaša-samoubojica nego kod drugih ljudi, itd.
„Postavlja se pitanje dovode li rezultati istraživanja mit o „teroristima mučenicima“ u pitanje? Ukoliko je taj mit poljuljan, put k efikasnijim protuterorističkim strategijama u odnosu na samoubilački terorizam je otvoren“, poručuje dr. Bilandžić.
Samoubilački terorizam kao oblik djelovanja postoji od davnina
„Primjenom teorije/tehnike prepoznavanja obrasca neka, donekle slična, povijesna ishodišta za razvojne elemente samoubilačkog terorizma moguće je naći u drugim fenomenima političkog protesta, primjerice političkom samoubojstvu ili štrajku glađu. Geneza samoubilačkog terorizma ukazuje kako taj oblik djelovanja postoji od davnina. To su prakticirali politički oponenti rimskoj vladavini Juliusa Cesara. Samoubilački terorizam je koristila i židovska sekta sicairisi, za vrijeme rimske okupacije Judeje, zatim, na određeni način kršćanski pokret mučeništva (martyrdom movement) za vrijeme islamskog emirata u Kordobi u 9. Stoljeću, te islamski hašašini tijekom ranih križarskih ratova“, kaže dr. Bilandžić.
Ističe kako suvremeni samoubilački terorizam, kao ni terorizam uopće, nije inovacija nedržavnih entiteta. Povijesno promatrano, bio je to, kako tvrdi, oblik državnog djelovanja korišten u okviru širih ratnih djelovanja.
„Riječ je o japanskim kamikazama (jap. Shinpu, engl. divine wind – božanski vjetar) iz Drugog svjetskog rata. U filipinskoj bici, u studenom 1944., admiral Takijiro Onishi tražio je dobrovoljce za „specijalni udar“ (tokkotai) koji će „transcendirati život i smrt“. Bio je to prvi udar pilota-samoubojica. Do kraja Drugog svjetskog rata gotovo 4.000 japanskih pilota ubilo se zabijajući svoje avione u savezničke snage u filipinskoj bici te bitkama za Okinawu, Kyushu, and Iwo Jimu. Bio je to jedan od najtežih gubitaka u američkoj pomorskoj vojnoj povijesti“, podsjeća Bilandžić.
Analiza japansko-američkog ratnog sukoba je, kako navodi, ukazala da je taj tip terorističkog djelovanja izabran od strane slabije strane u odnosu asimetrične vojne moći. Japancima se nije činilo da će uporaba drugih, konvencionalnih, borbenih sredstava donijeti željeni rezultat. Kamikaze su bili dobrovoljci koji su to postali pod određenim grupnim pritiskom u organizacijskom okviru pod vodstvom karizmatičnih lidera. Od tada pa do danas, asimetrični sukob, dobrovoljnost, racionalni izbor, socijalni pritisak i socijalno priznaje, konkretna okolina ostat će temeljna obilježja samoubilačkog terorizma.
Hezbolah je „probio led“ i postao uzor teroristima
Samoubilački terorizam je svoje učinke prvi put dokazao početkom 1980-ih, u Libanonu, gdje je i nastao. Geopolitičke efekte strategije samoubilačkog terorizma prvi je dokazao Hezbolah te je svim terorističkim organizacijama, kasnijim „korisnicima“ samoubilačkog terorizma, upravo Hezbolah predstavljao uzor i kriterij željenog uspjeha. Naime, pod pritiskom samoubilačkog terora Amerikanci su 1984., a Izraelci 2000. bili prisiljeni napustiti Libanon.
Činjenica da je Hezbolah prvi prakticirao samoubilački terorizam kao strategiju poslužila je mnogim analitičarima kao argument u tvrdnjama da je islamistički fundamentalizam, odnosno religija, glavni motivirajući faktor za samoubilački terorizam. Takvi stručni i novinarski zaključci su, tvrdi dr. Bilandžić, utjecali i na današnje uobičajeno shvaćanje da su teroristi samoubojice religijski motivirani. No, znanstvenici su dokazali sasvim suprotno.
Znanstvenici : Teroristi samoubojice nisu motivirani religijskim, nego političkim razlozima
„Samoubilački terorizam motiviran je političkim razlozima, a religija je, u određenim slučajevima, tek ideološki pokretač koji terorističke organizacije koriste za mobiliziranje i opravdavanje nasilnih akcija, no ne i glavni motivator akcije. U prilog tome govori i činjenica da samoubilački terorizam prakticiraju i sekularisti, agnostici, ateisti i religijski fundamentalisti, prakticiraju ga i kršćani i hinduisti i muslimani. Sve do eskalacije islamističkog samoubilačkog terorizma, organizacija koja je pojedinačno izvela najveći broj udara te je samoubilački teror, kao tehniku, dovela do savršenstva bili su sekularni hinduisti, Oslobodilački tigrovi tamilske domovine (LTTE) koji su čak imali i specijalizirane grupacije za izvršenje samoubilačkih akata tzv. Crne tigrove (Black Tigers)“, pojašnjava Bilandžić.
No, ni terorizam ni samoubilački terorizam ne događaju se u svim društvima. Postavlja se stoga pitanje zašto određene društvene grupacije koriste terorizam kao strategiju, zašto koriste teror kao instrument političke borbe, kao instrument za ostvarenje političkih ciljeva, dok druge društvene grupacije, koje djeluju u istom ili sličnom sociopolitičkom kontekstu, to ne čine?
„Prema rezultatima dosadašnjih studija samoubilački terorizam je moguće analizirati kroz tri pristupa: a) psihologijski/individualni koje je usmjeren na pojedince; b) organizacijski/strateški koji analizira samoubilački terorizam kao efikasnu strategiju za postizanje političkih ciljeva; c) istraživanje kroz prizmu (društvene) okoline/strukturalni pristup gdje su obrazloženja fokusirana na socijetalne odnosno situacijske faktore koji dovode do samoubilačkog terorizma. Socijetalni uvjeti pogoduju poticanju altruističnog žrtvovanja (altruistic sacrifice) pojedinaca za dobrobit društvene zajednice kojoj pripadaju. Individualna razina nastoji utvrditi motive pojedinaca za izvršenje samoubilačkog terora“, pojašnjava Bilandžić.
Strateški akteri kod terorizma su terorističke organizacije i države
Samoubilački udari su, tvrdi naš sugovornik, instrumentalizirani, organizirani udari, to nisu inicijative individualaca.
„Ti su udari racionalan izbor terorističke organizacije koja ih vidi kao efikasno sredstvo. Motivi i ciljevi organizacije različiti su od pojedinačnih ciljeva. Organizacija je ta koja, u skladu sa svojim ciljevima, planira, organizira i pruža ukupnu podršku za izvršenje samoubilačkog akta. Za razliku od personalnih, organizacijski motivi su taktičkog i strateškog karaktera. Individualci i organizacije ne djeluju u vakuumu. Analiza okoline je važna, jer istražuje strukturalne faktore i uvjete (političke, socijalne, povijesne, ekonomske, kulturne i religijske) koji stvaraju kontekst odnosno utječu na pojedince i organizacije usmjeravajući ih samoubilačkom terorizmu“, upozorava dr. Bilandžić.
Ističe da ti faktori, sami po sebi, ne dovode do samoubilačkog terorizma. Za to su potrebne intervenirajuće varijable, a to su pojedinci koji su motivirani za izvršenje samoubilačkih udara i organizacije kojima je to sredstvo za ostvarenje cilja. S druge strane, izvršeni samoubilački akti utječu na društvenu okolinu.
Akt altruističkog mučeništva
„Unutar društvene okoline postoje dubinski uzroci (precipitants) i neposredni povodi (preconditions) koji dovode do samoubilačkog terorizma. To je i kontekst unutar kojeg se socijalno konstruira akt altruističkog mučeništva. Pojedinci neće biti motivirani za samoubojstvo ako zajednica taj akt ne interpretira kao altruističan i društveno relevantan za dobrobit zajednice. Društvo je ono koje iskazuje počast i prihvaća dobrovoljnu smrt pojedinca kao akt mučeništva. Sve organizacije koje prakticiraju samoubilački terorizam njeguju (kult)uru mučeništva interpetiran(u) u religijskom ideološkom diskursu ili pak kao sekularnu besmrtnost“, ističe Bilandžić.
Strateški se pristup samoubilačkog terorizma odnosi na međusobnu interakciju aktera, odnosno na svijest sudionika o tome da akcije jednog aktera utječu na ishode drugog.
Terorizam je oblik političke prisile baziran na logici posljedica
„Svaki od aktera djeluje na temelju uvjerenja o potpuno i točno anticipiranim akcijama/reakcijama drugog aktera. Dakle, konačan ishod uvjetovan je, kako vlastitim akcijama, tako i akcijama drugih. Strateški akteri kod terorizma su terorističke organizacije i države. Prema strateškom modelu, terorizam je baziran na logici posljedica, na sposobnosti da natjera vladu na ustupke i suoči je s posljedicama neizvršavanja zahtijeva terorista“, pojašnjava naš sugovornik.
Logika samoubilačke terorističke strategije je, tvrdi dr. Bilandžić, jednostavna: suprotstavljenim društvenim grupacijama nanijeti takvu bol koja će pretegnuti nad njihovim interesima za pružanje otpora što će pak dovesti do prihvaćanja zahtijeva terorista.
(11)
