Piše: Amra Vrabac
“Na mlađim generacijama je da sad ovu zemlju grade i naprave boljom nego što jeste danas”, poručio je danas član Predsjedništva BiH Željko Komšić.
I sve što je rekao je tačno.
Generacije mladih stasavaju, oni koji su rođeni za vrijeme krvave agresije 1992-1995 već su odrasli ljudi. Neki su već odavno uključeni u političke procese, drugi su napravili firme i uspješni su biznismeni, a dio tih generacija napustio je BiH. I još uvijek napušta.
Ambasador BiH u Austriji Kemal Kozarić kazao je jutros kako se u Austriji na školovanju nalazi 3000 mladih iz BiH. Nažalost, mnogi od njih neće se vratiti nakon završenog školovanja. Svoju budućnost gradit će u uređenim, evropskim metropolama daleko od stalnih tenzija, prijetnji novim sukobima, negiranja države, nejednakosti svih njenih građana…Ali ipak imamo primjere da se vraćaju kao uspješni ljudi, otvaraju firme, žele unaprijediti svoju domovinu.
Dok se BiH već godinama suočava sa masovnim odlaskom mladih, pa i cijelih porodica, institucije BiH ne rade ništa da ih ovdje zadrže. Čak bi se reklo i da doprinose tom negativnom trendu.
Brojke upisanih učenika u škole i studenata svake godine su sve manje. Iste te institucije BiH preplavljene su kadrovima koji su ekspresno došli do diploma, a kasnije i diploma magistara ili doktora nauka na privatnim univerzitetima.
Alarm za nadležne nije se upalio ni kada su Slovenija i Hrvatska obustavile priznavanje diploma iz BiH. Ni policijska akcija i pretresi na desetak privatnih univerziteta zbog prodaje diploma nisu bile povod za odlučnu reakciju vlasti.
Prvu ozbiljniju reakciju uputio je Milorad Dodik, prvi negator države BiH, koji je zatražio reviziju svih sp**nih privatnih univerziteta, oduzimanje akreditacija, ali i provjeru svih diploma uposlenih u institucijama vlasti. No, njegov prijedlog nije dobio ni podršku ni protivljenje već samo muk. Mudro šute političke glave i čelnici stranaka koje su interesno povezane sa tim privatnim štamparijama diploma za sve i svašta, a na osnovu kojih se napreduje u službi, glođu budžeti i stiče enormno bogatstvo. Diploma nikad više, a nauke i struke nikad manje.
Na posljednjih nekoliko konkursa u Sudu i Tužilaštvu BiH većina prijavljenih kandidata imala je završene pravne fakultete po Vitezu, Tavniku, Kiseljaku i gdje sve ne. Sudije Suda BiH bukvalno se za glavu hvatale čitajući gdje su kandidati studirali.
Možda bi Tužilaštvo BiH akciju Klaster trebalo započeti upravo u vlastitim redovima i provjeriti koje diplome imaju njihovi uposlenici, kako su i kada ih stekli, ko je bio saradnik tih privatnih univerziteta. Pravosuđe se prvo treba obračunati sa kriminalom u vlastitim redovima, da bi moglo dijeliti lekcije drugima.
Brojni su primjeri kako najbolji zlatni studenti javnih univerziteta nemaju posla, ili rade nešto sasvim drugo, dok ih preskaču oni koji su svoju diplomu kupili.
Zašto bi se mladi vratili u BiH, pitanje je koje trebamo svi sebi postaviti, a posebno oni koji se danas pitaju i upravljaju procesima. Zašto bi bilo ko otišao iz uređene zemlje u bijeli svijet i tuđinu.
Ali to sa BiH nije slučaj. Mantra o tri naroda, dva entiteta, jedne države potpuno je pogrešno postavljena. Sve dok ne bude obratno, da nam država bude na prvom mjestu, a svi građani jednaki, BiH će se pustošiti.
Neće joj pomoći ni Dodik, ni Čović lažno je nazivajući domovinom. Jer domovina se voli, a ne uništava se, ne prodaje i ne predaje drugim državama. O njoj se odlučuje u njoj, a ne u bijelom svijetu i sa raznim mešetarima koji BiH vide kao odskočnu dasku u svojim diplomatskim karijerama i koji nakon odlaska iz BiH više se nikad ne osvrnu.
Nisu problem mladi koji odlaze, niti se to smije tako predstaviti. Problem su oni koji u kontinuitetu vode antidržavnu politiku i čine da je BiH sve manje i o tome svakodnevno trebamo govoriti. I kada se to konačno desilo, kada su se građani koji BiH vole na svakom pedlju njene teritorije probudili, javio se ogroman otpor antibosanskih snaga podržanih i velikim dijelom međunarodne zajednice.
I domaćim i stranim antibosanskim snagama treba biti jasno da BiH istinski voli veći dio njenih građana svih nacionalnosti i svih religija i da će se za nju boriti. Baš kao što su je voljeli i štitili na historijskom referendumu tog sudbonosnog 1. marta 1992. godine.
Neka živi Bosna i Hercegovina!
(Nap)
(13)
