(…) „jačim“ od kralja romske muzike.
Piše: Dino Bajramović
Prije tačno šesnaest godina, istina – bio je 20. februar, ali je bila srijeda kao i danas – krenuli smo iz redakcije „Slobodne Bosne“ u Zagreb, na koncert „Sevdah u Lisinskom“, koji je organizovala Fondacija rahmetli Omera Pobrića „Institut sevdaha“. Na tom koncertu jednu pjesmu je otpjevao i Ante Prkačin, general HOS-a, danas zastupnik izrazito desnog Domovinskog pokreta u Hrvatskom saboru, dakle političar, ali i poduzetnik.
Tada je u razgovoru za naš sedmičnik komentarisao rezutlate Izbora koji su tri mjeseca ranije održani u Hrvatskoj, a na kojima je pobijedio HDZ: “Javno sam izrazio svoje nezadovoljstvo, jer sam želio da pobijedi lijeva opcija. Smatrao sam da Zoran Milanović i SDP mogu sastaviti kompetentniju vladu.“ Zvonila je tad njegova ljevičarska izjava u glavama onih koji su pratili politička zbivanja u susjedstvu, ali i kod nas. No, vremena se mijenjaju, pa su, barem po trenutnim stavovima, Milanović i Prkačin na gotovo istim talasnim dužinama. Ili – valnim duljinama. Kad gledate nadesno.
NASTUP U BOSANSKOM KULTURNOM CENTRU
U subotu, 17. februara, ove godine dakako, na Face TV-u gostovali su Ante Prkačin, i Suad Kurtćehajić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Gost iz Slavonskog Broda tu noć se dosjetio pa izvalio: “Bošnjaci su izmišljena nacija. Bosna i Hercegovina je satrap za koji su krivi polupismena evropska i svjetska elita koja se ovdje uključila i ‘polakomljelost’ bošnjačkog faktora koji je krenuo nabrzinu stvarati građansku državu. Ovakva BiH nema šanse, perspektive ni smisla. Mora se nešto mijenjati. Ovo je obesmišljeno.” Govori isto kao Milorad Dodik. A protiv takvih se Prkačin borio u ratu na ovim prostorima. Doduše, nije direktno protiv Dodika, jer on je bio na radnoj obavezi šverca cigaretama, ali u svakom slučaju, protiv tih i takvih, negatora genocida i sličnog šljama. Šta bi, generalu, u međuvremenu?
Hajdemo se vratiti u 1992., prvu ratnu godinu, kada je bio načelnik Glavnog stožera HOS-a, dok se HSP-u Dobroslava Parage priključio krajem 1991. godine.
“Ratne, tvrde 1992. gubimo teritorij ‘arapskim sindromom’. Od Jajca do pred Travnik, srpska vojska je stigla u nekoliko dana. A ja sam krenuo s jednom postrojbom pokušati pružiti pomoć Jajcu. Međutim, nisam uspio, pa ostajem u Travniku“, pričao nam je Prkačin.
Bio je član zajedničke komande Armije RBiH i HVO-a i otišao u Zenicu. “Lijepo me dočekaju u hotelu Metalurg, svira se, pjeva se… A, meni, nit’ se pjeva nit’ se pjesma sluša. Ali, svejedno. Prilazi mi čovjek o kome sam ranije nešto malo čuo, on o meni, vjerovatno, malo više. Vidim da je to šef benda, rekoše mi da se zove Omer Pobrić. Nakon sat, dva, svira on Prođoh Bosnom kroz gradove, pa dolazi k meni i kaže: ‘Generale, zapjevaj.’ Ja šutim, a on ‘zapjevaj’, ja šutim, kad on: ‘De, bolan, Ante, zapjevaj.’ Mi znamo da ti to i voliš i umiješ. Ma, ne mogu, velim, Omere, pjevati, nema mi pjesme u duši. I tada će meni Omer: ‘Pjevaj, generale, ne daj da pjesmu ubiju. Jer, ubiju li pjesmu u nama, ubit će i Bosnu.’ Ali, nisam zapjevao.”
Nakon deset godina, Ante Prkačin je na nekoj od naših televizija čiji je signal mogao “dohvatiti”, gledao “nešto” što je organizovao Omer Pobrić i što je, “kako sam to tada shvatio, trebalo podsjećati na ilidžanske festivale, nekakva retrospektiva”. “Tada Omeru pošaljem pismo. I od tada surađujemo. Na koji način? Mene, naprimjer, zanima neka pjesma, a Omer mi je pošalje. Sreli smo se, prije dvije, tri godine u Sarajevu kada je on organizirao simpozij o sevdahu, ne znam sada tačno koji je bio naziv te manifestacije. Pa sam ja, u punoj sali Bosanskog kulturnog centra otpjevao sandžačku: ‘Lele, izađoh da se prošetam’. Tada u BKC-u upoznajem još jednu vrlo zanimljivu ličnost, pjevača Reufa Fekovića. Slučaj je htio da sam ga gledao nekoliko dana ranije na jednoj od sarajevskih TV stanica, kada je mudro i lijepo besjedio i sjajno otpjevao Eminu. Nikada nikoga nisam čuo da bolje pjeva tu pjesmu. Čak je ni Himzo Polovina nije bolje pjevao. I tada počinje druženje Reufa Fekovića i Ante Prkačin. A Omeru sam obećao da ću mu otpjevati jednu ili dvije pjesme za video kazetu koju je on namjeravao snimiti sa poznatijim ličnostima iz medijskog života. Nažalost, tada nisam uspio doći do Visokog”, veli Ante Prkačin.
Ulaznica za koncert “Sevdah u Lisinskom” (ako neko ne zna, to je u Evropi poznata Koncertna dvorana “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu) prije šesnaest godina koštala je oko 40 KM. Onih para. Uz orkestar Omera Pobrića nastupili su Zekija Suman, Hasiba Agić, Esad Kovačević, Reuf Feković, Andrija Števanić, Abid Sakalaš… Te, Ante Prkačin, koji je otpjevao pjesmu „U lijepom starom gradu Višegradu“. Tu pjesmu nam je prije koncerta najavio upravo Omer Pobrić. „Napisao ju je muzički čarobnjak Rade Jovanović.“ Da, pjevao je tu noć Prkačin zajedno sa Bošnjacima. Ili, “muslimanima”, kako danas kaže. Opet kao Dodik. Izvinite. Bio je tu noć na pozornici “Lisinskog” i Andrija Števanić. Hrvat. I deklarisani Bosanac.
KONTRADIKTORNOSTI O ALIJI IZETBEGOVIĆU
“Safet Isović je najbolji sevdalija, ali meni su draži oni koji su manje kvalitetni, ali su malo oporiji. Paše mi Rizo kojem ne znam prezime (Hamidović, op.a.), onda Sejo Pitić, volim kad neke pjesme pjeva Nedžad Salković, a najbolja pjevačica mi je Hanka Paldum. Ona može sve. Volim ja i neke ciganske pjesme, mogu slušati svu romsku muziku volim i Šabana Bajramovića, ali ga ne cijenim koliko drugi. I ne mogu ga porediti sa Sejom Pitićem. Moje emocije Šaban toliko ne dira“.
Ante Prkačin ovih mjeseci za medije koji su bliski i njemu i desnici priča o “destruktivnoj ulozi Alije Izetbegovića i bošnjačkog vodstva u podrivanju zajedničke borbe Hrvata i muslimana protiv agresije Srbije”, kao i “današnje loše politike Bošnjaka prema Hrvatima”. On tvrdi da su budućnost Bosne i Hercegovine uništile bošnjačke političke elite, a cilj im je bio i “da mladi Bošnjaci zamrze Hrvate”.
Ipak, ima nas koji pamtimo i drugačije tonove od generala, iako tonalitete u izvedbama kompozicija i ne potrefi baš na samom početku. Ponekad ni kasnije. Uz prisjećanje na svoje djetinstvo koje je provodio uglavnom totalno namrgođen, Prkačin nam je pričao u jednom telefonskom razgovoru i o prvom predsjedniku Predsjedništva BiH Aliji Izetbegoviću i o jednoj pjesmi: “Prvi put u životu sam se nasmijao u četrnaestoj godini. A prvi put me jedna pjesma dirnula u svatovima. Imao sam dvadesetak i nešto godina kada sam čuo pjesmu ‘Nema te više, Alija’. Ne, ne, pazite, nije se tada znalo za Aliju Izetbegovića. Neovisno o vama, nisam ja s tim čovjekom bio u lošim odnosima. I sada bih mogao dokazati i pokazati da to povijesno nije bila loša ličnost. Imao je on nedostataka, kao i svi ostali, ali dobro je brodio Izetbegović u onim teškim vremenima.“ Bio je oran da bude kontradiktoran. U posljednje vrijeme i prilično raspoložen da sam sebe demantuje.
Novinar, pustolov, voditelj i “predsjednik Republike Peščenica”, pokojni Željko Malnar, jednu od epizoda svog serijala “Noćna mora”, u kojoj su nekad davno gostovali Hanka Paldum, izvršni dopredsjednik N.K. Dinamo, najpoznatiji bjegunac od hrvatskog pravosuđa i uz to sadašnji stanovnik naše države Zdravko Mamić i Ante Prkačin, počeo je na sljedeći način: „Arkan je poginuo, Tuta je u Haagu, dakle, ti si jedini živi paravojni general. A kojim ćeš ti putem?”, pitao je Željko Antu, pa su nastavili u Malnarevskom, za neke gledatelje često neslušljivom stilu. “A sada ozbiljno”, govorio nam je Prkačin: “Odlukom Ratnog Predsjedništva BiH, Armija BiH priznala je HOS-ove činove, a isto je učinila i Vlada Republike Hrvatske. Dakle, čin nisam prevodio ni u jednoj ni u drugoj vojsci. Zato što ima svakakve magaradi među generalima. Pa mi je ljepše ostati paravojni general nego se uvući među kojekakve. Nikoga i ništa ne potcjenjujem, ali mi je puno ljepše da moj čin ostane paravojni. Pa, bolje i s Tutom i Arkanom, nego s ovima kojekakvim.“
U novembru prošle godine Ante Prkačin je napunio 70. godina. Glava, očigledno, više ne sluša. Mada, nikada i nije bila nešto specijalno poslušna, što se vidi na kraju prethodne izjave. E pa, generale, vrijeme je za mirovinu. Amin.
(SB)
(447)
