Piše: SENAD AVDIĆ
Podizanje optužnice protiv bivšeg ministra policije RBiH Jusufa Pušine, komandanta Specijalne jedinice MUP-a Dragana Vikića, te pripadnika jedinice kojom je zapovijedao Jusuf Juka Prazina, Nedima Uzunovića Šoka i Mladena Čovčića, iako je bilo dugo najavljivano, očekivano, ipak je predstavljalo prilično iznenađenje, pogotovo kada je riječ o “izboru” optuženih za zločin nad osam vojnika JNA u aprilu 1992. u sarajevskom Velikom parku.
Imena Pušine i Vikića, koji su se na optužnici našli po tzv. zapovjednoj odgovornosti i ranije su spominjana, dok druga dvojica, Uzunović i Čovčić, do sada nisu dovođeni u vezu s ovim zločinom.
Posebno se to odnosi na Mladena Čovčića, na početku rata pripadnika specijalne jedinice Armije BiH kojom je zapovijedao Juka Prazina, a kasnije, od početka 1993. godine vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Za njega se prvi put čulo kada su ga pripadnici Agencije za istragu i zaštitu u ljeto 2016. godine uhapsili u Hercegovini po nalogu Tužiteljstva za ratne zločine. Čovčić, čiji identitet tada nije otkriven, već su mu navedeni samo inicijali, nakon jednodnevnog pritvora kada je saslušan, pušten je na slobodu.
Portal “Slobodna Bosna” tada je objavio razgovor sa njim, također ne navodeći njegovo puno ime i prezime. Taj smo razgovor ponovili i nakon što ga je Tužiteljstvo identificiralo kao jednog od četvorice
optuženih za zločin u Velikom parku.
HEJ, ROGATICE, RANO LJUTA
Ko je, zapravo, Mladen Čovčić, koji je po vlastitom priznanju, sa optuženim Uzunovićem- zvanim Šokom odvezao leševe ubijenih vojnika JNA na brdo Darivu gdje su leševi spaljeni?
Istraživanje koje je ovaj novinar proveo, uprkos mnogim nejasnoćama i “rupama” koje može pojasniti jedini Čovčić, otkrilo je jednu od najnevjerovatnijih i najpodlijih ratnih priča koju sam čuo. A, vjerujte na riječ, čuo sam ih, i opisao nebrojeno mnogo.
Za početak, kako bi rekao Džoni Štulić “ni Mladen Čovčić nije bio Mladen Čovčić u samom početku, i nije nužno da ostane do kraja”. Čovčić je rođen kao Senad N. u selu Čovčić kod Rogatice. Odatle je (is)koristio “inspiraciju” za novo prezime, a odatle mu i nadimak “Rogatica”. Mladen-Senad, definitivno, nije jedan od ukupno 19 Hrvata koji su godinu pred rat, prema popisu stanovništva, živjeli u Rogatici.
Nije poznato kada je stigao u Sarajevo, da li prije, ili nakon pokolja nad rogatičkim Bošnjacima u proljeće 1992. godine; imao je 20-ak godina kada se priključio “Jukinim vukovima”.
Svoju (ali i ne samo svoju) ulogu u zločinu, odnosno prikrivanju zločina u Velikom parku, Čovčić je detaljno opričao tužiteljici u tom pedmetu Vesni Ilić.
U ratnom Sarajevu u kojem je boravio (ratovao?) do jeseni 1992. godine Čovčić je bio nepoznat, Ili bar nije bio u najužem krugu suradnika Generala Juke, poput Bože Šaina, Samira Kafedžića Kruške.. Kada je Juka Prazina u jesen 1992. godine stigao na Igman iz Hrvatske gdje je bio izmješten “u višem državnom interesu” (izašao je u avionu UNPROFOR-a u delegaciji Alije Izetbegovića) sklonjen da se “malo odmori”, pridružuju mu se desetine njegovih sarajevskih “vukova”, među njima i Čovčić.
Boravak Prazininih “komandosa” na Igmanu obilježili su incidenti, pa i oružani sukobi sa drugim jedinicama Armije BiH koje su se tamo već mjesecima nalazile. Nakon što ga je, po nalogu iz Sarajeva, uhapsio tadašnji komandant Igmana Zejnil Delalić, Prazina se definitivno razilazi sa vrhom Armije i priprema teren za “transfer” u Hrvatsko vijeće obrane u Mostaru. Prije prelaska u HVO, “u zimskom prelaznom roku” 1992.-‘93., Prazina šalje svoju prethodnicu, u kojoj su bili njegovi, kako je smatrao, najlojalniji sljedbenici Božo Šain i Senad N., (kasnije Čovčić).
U napadu Hrvatskog vijeća obrane na Armiju BiH u maju 1993. Prazini su povjereni najteži zadaci, pored ostalih, napad i zauzimanje Komande Četvrtog korpusa u zgradi “Vranica”. Pripadnicima Armije BiH, ali i drugim Bošnjacima koji su se tu zatekli, nakon pada “Vranice” gubi se svaki trag, sve do danas. Prazina se nakon te akcije, te hapšenja hiljada Bošnjaka iz zapadnog dijela Mostara i dovođenja u sabirne centre na “Veležov” stadion i zloglasni “Heliodrom” povlači i odlazi u zapadnu Evropu. Tamo je u jesen 1993. godine ubijen u predgrađu Brisela. Za ubistvo su optuženi pripadnici njegove pratnje, premda ima dosta indicija da je njegovo ubistvo planirano i financirano iz Sarajeva.
Senad-Rogatica ostao je živjeti i ratovati u Mostaru, odnosno Hercegovini. Promijenio je identitet i postao Mladen Čovčić negdje u vrijeme Prazinine smrti, ne ranije od 9. novembra 1993. godine. Bio je tada pripadnik Kažnjeničke bojne iz Širokog Brijega kojom je zapovijedao “mafijaški mistik”, intelektualac i Europejac, kasnije i službeno ratni zločinac, Mladen Naletilić Tuta.
IZRONIT ĆE MLADEN ZA ONE ŠTO GA VOLE
Devetog novembra je, kao što je poznato, na zgražavanje cjelokupnog civiliziranog svijeta, u Neretvu srušen Stari most. Nakon višemjesečnog sistematskog “štemanja”, tenk sa brda Stotina je 8. novembra krenuo u završnu operaciju rušenja spomenika svjetske kulturne baštine nulte kategorije, a posljednji smrtonosni udarac zadala mu je granata ispaljena prijepodne dan kasnije.
Svijet je bio zgrožen barbarstvom, osude su stizale sa svih strana. Hrvatsko vijeće obrane odmah odbacuje svoju odgovornost za rušenje Mosta, što je dobrim dijelom bilo istina.
Narednog jutra, 10. novembra na hitni poziv Franje Tuđmana delegacija “Herceg Bosne”, predvođena predsjednikom Matom Bobanom i predsjednikom Vlade Jadrankom Prlićem odlazi u Zagreb.
Prema transkriptu iz Tuđmanovog ureda koji je korišten u Haagu na suđenju šestorici Hrvata (Prlić, Praljak, Stojić, Ćorić, Petković, Pušić), Mate Boban informira Tuđmana o rušenju Starog mosta u kontekstu vremenskih prilika u Mostaru: “Bile su strašne kiše…a i toliko je pucano prije da je sam pao”, objasnio je “meteorolog” Boban. (Mnogo godina kasnije na suđenju u Haagu obrana generala Slobodana Praljka izvela je svoga eksperta za terorizam, izvjesnog Jankovića iz Srbije, koji je prevazišao i samog Bobana, objašnjavajući da je Stari most srušen “eksplozivom podmetnutim pod njegove noseće stubove”!?)
Bobanovoj verziji koja je prokišnjavala na sve strane ni sam Tuđman ne vjeruje. “Neka ostane među nama, hoćemo li mi biti optuženi?” pita diskretno delegaciju “Herceg Bosne”, pa onda još dodaje sljedeći upit:
“Kome rušenje, u vojnom pogledu, odgovara?”.
“Nama!”, kratko odgovara upitani Mate Boban i tako djelomično umiruje hrvatskog Poglavara.
Kada hrvatski predsjednik pita hercegbosanske goste (“među njima!”) “hoćemo li mi biti optuženi”, “mi” su u tom pitanju država Hrvatska i Hrvatska vojska, a ne Hrvati u “najširem smislu”).
Tenk, naime, koji je dokrajčio Stari most bio je tenk Hrvatske vojske, posadu su sačinjavali tenkisti iz Hrvatske vojske. To u knjizi memoara ” Politika i domovina…” potvrđuje Josip Manolić, šef svih hrvatskih obavještajaca i špijuna u zadnjih 70 godina. Manolić piše da je tenk pripadao “Petoj gardijskoj brigadi” Hrvatske vojske, čiji je komandant bio general Ivan Kapular.
U zvaničnoj “ratnoj biografiji” ove brigade sastavljene od Slavonaca stoji da je cijelu 1993.godinu godinu provela na Južnoj fronti. Šta je u topografiji (bolje rečeno-tenkografiji) Hrvatske vojske podrazumijevala “Južna fronta”, saznajemo iz knjige još jednog hrvatskog ratnog veterana, Janka Bobetka, “Sve moje bitke”. Bobetko piše kako je bio ogorčen “neučinkovitošću” Pete gardijske brigade HV-a na bojišnici oko Gornjeg Vakufa.
Vrhovništvo “Herceg Bosne” po povratku sa roditeljskog sastanka u Zagrebu užurbano poduzima sve mjere i radnje da odbaci svaku mogućnost da je po Starom mostu pucao tenk Hrvatske vojske. To bi bio kapitalni dokaz o međunarodnom karakteru/agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I Mate Boban je, u međuvremenu, shvatio da će ispasti kompletan idiot ako nastavi optuživati “mostarske kiše” za destrukciju mosta.
Naređuje stoga Boban “žurnu i učinkovitu istragu” o rušenju. Ubrzo, žurno, da učinkovitije ne može biti, istraga priznaje da je na Most pucano iz “lokalnog” tenka Hrvatskog vijeća obrane. Utvrđen je identitet posade koja je opsluživala “nestašni” tenk: njen zapovjednik bio je S.N. rođen u Rogatici.
Jednim “učinkovitim” istražiteljskim plotunom tako su ubijena dva zeca: ne samo što je “žurno” i “vjerodostojno” utvrđeno da Most nije srušila vojska susjedne države, već lokalni domoljubi HVO-a, nego ni naodgovorniji za rušenje uopće nije bio Hrvat, nego “balija iz Rogatice”.
Ubrzo je navodnom “tenkisti”, nakon što je priznao sve što nije učinio, promijenjen identitet, dobio je dokumente na ime Mladen Čovčić, sa kojima živi već pune 23 godine. Mladen “Rogatica” živi u Mostaru sa ocem, ne zna se da je igdje zaposlen, ali ima dobra primanja kao bivši branitelj. Navodno mu vojna mirovina stiže iz Zagreba, što je zaslužio mnogo više od brojnih HVO-ovaca, zapovjednika, bezbjednjaka, političara, ratnih zločinaca…
Navodno je Mladen Čovčić posljednjih mjeseci intenzivno radio na tome da povrati svoj prvobitni idenitet, da ponovo postane Senad N. Koliko će mu predstojeće suđenje za učešće u prikrivanju zločina u Velikom parku pomoći, teško je reći.
Uglavnom, kada ga jednoga dana budu pitali šta je radio u ratu, može svijetla obraza odgovoriti: “Ništa posebno, prikrivao sam ratne zločine, povoljno…”
(84)
