Njemačka je danas objavila kako neće autorizirati pokretanje plinovoda Sjeverni tok 2 jer, eto, neki dokumenti nakon “dubinskog istraživanja” nisu posve u skladu s njemačkim zakonom.
Konkretno se tvrdi kako sjedište kompanije koja upravlja novim plinovodom između Rusije i Njemačke mora biti u Njemačkoj, a ne u Švicarskoj gdje se sada nalazi. U prijevodu – Njemačka je izmislila argument kako blokirati rad plinovoda, pucajući tako u nogu i sebi i cijeloj Europi.
Podsjeća li ova situacija na nešto? Naravno, na vrlo sličan način je – do daljnjeg, čini se – blokirano odobrenje ruskog cjepiva Sputnik-V. Uvijek će, izgleda, nedostajati jedan dokument, jedan pravilnik, jedan neodređeni protokol… Činjenica da Rusi u zadnje vrijeme više ni ne spominju ovo pitanje pokazuje da im je sve i više nego jasno.
Anti-ruska politika uvijek gura dalje i postaje neumorna. No, ova situacija sa Sjevernim tokom 2 mogla bi biti veoma opasna jer predstavlja paljenje još jednog mosta između Europe i Rusije, ali ta politika kao da ne shvaća da ni Europa ni Rusija nemaju kamo otići. Donošenje takvih odluka u trenutku toliko nagomilanih napetosti riskira ulazak u još veću eskalaciju, no izgleda da se prema tome svjesno ide. Ne, ovaj njemački potez ne znači da Sjeverni tok 2 nikad neće proraditi, ali to je sad priča koja zaista nalikuje na onu vezanu uz Sputnik-V.
Podsjetimo, SAD je godinama vršio pritisak na Njemačku da otkažu ovaj projekt. Čak i kad je plinovod bio već gotovo pa dovršen iz Washingtona su mislili da mogu pritiskom na Berlin sve obustaviti. Kad je pak napokon kompletiran odlučili su se za novu taktiku – počeli su od Njemačke tražiti da pokaže da će biti voljna blokirati plinovod u slučaju da se Rusija “loše ponaša”. Njemačka upravo sad to i čini, u zadnjim danima kancelarke Angele Merkel. Koliko ona tu uopće još uvijek nešto može, vrlo je upitno. Nova njemačka vladajuća koalicija samo što nije sastavljena, a CDU će morati u opoziciju. Za očekivati je da će biti sastavljena koalicija SPD-a, Zelenih i FPD-a, a sudeći prema vodstvu svih ovih stranaka vrijeme taktičke ambivalentnosti prema Rusiji je gotovo, što se Njemačke tiče.
Merkel nikad nije propustila priliku da pokaže koliko je Njemačka lojalan saveznik Washingtona, ali u isto vrijeme nije puštala da odnos između Rusije i Njemačke padne na razine onog kojeg Rusija ima recimo s Britanijom, ili pak Poljskom ili baltičkim zemljama. Nema dvojbe da je zbog toga Merkel uvijek bila “sumnjiva” izrazito anti-ruskim politikama koje su sve izraženije u Washingtonu, Londonu i drugdje.
Kolebanje oko otvaranja plinovoda Sjeverni tok 2 dolazi u najgorem trenutku, jednom naročito tjeskobnom trenutku koji prožima sve veći dio Europe, a naročito njen istok. Kriza na bjelorusko-poljskoj granici svakako nije “migrantska kriza” u onom kontekstu kakva je bila ona iz 2015. godine. To je jedan žestoki politički sraz u kojem su, nažalost, obični ljudi stradali, no politički aspekt je toliko usijan da nikoga od sukobljenih zapravo nije ni najmanje briga što će se dogoditi s tih nekoliko stotina ili tisuća ljudi koji su namamljeni s prostora Bliskog istoka da bi pokušali preko Bjelorusije ući u EU. Danas se situacija po njih dodatno pogoršala – na nekoliko mjesta poljske snage su otvorile vodene topove na njih kako bi ih spriječili u pokušaju prelaska granice.
Istaknuli smo kako su ti ljudi namamljeni u Bjelorusiju i oko toga uopće nema dvojbe. No, pritom ne treba imati zablude – i 2015. su također namamljeni, ali tada od strane Njemačke i još nekoliko drugih EU zemalja. Primanje migranata u Europi nikad nije imalo nikakve veze s humanošću. Priča je od početka usko vezana za velike izazove s kojima se suočava europsko tržište rada kojem su migranti, odnosno nova radna snaga, postali apsolutno neophodni. Za europski kapital računica je vrlo jasna i unosna te su preko političkih elita (koje s lakoćom i u potpunosti kontroliraju) odradili sve za svoje interese.
Ova situacija bjelorusko-poljskoj granici je opasna kriza čije dimenzije možda još uvijek nismo niti spoznali, ali uskoro hoćemo.
Baltičke zemlje i Poljska su skupina koja je daleko najžešće anti-ruski nastrojena u cijeloj Europskoj uniji (naročito nakon odlaska Britanije). Ako hipotetski zamislimo EU bez Poljske i tri baltičke zemlje, a da pritom, recimo, blok napusti i Nizozemska, moglo bi se argumentirati da bi odnosi između takve EU i Rusije mogli biti skoro pa “normalni”. No, sad imamo situaciju gdje spomenute zemlje nastoje ove krizu pretvoriti u veliki poziv “na akciju” protiv Rusije.
Nije li to pomalo auto-destruktivno? Možda, iz naše perspektive, ali kod tamošnjih vlasti već godinama vlada jedna opasna histerija u vidu stalnog isticanja “ruske prijetnje” i “ruske agresije”. Taj dio Europe beskonačno u krug ponavlja nekakvo samoispunjavajuće proročanstvo, a kad se dogodila aneksija Krima za njih je to bio znak da su apsolutno u pravu. Takva interpretacija može imati smisla samo ako se potpuno odstrane sve činjenice vezane uz Krim, povijest Krima, strukturu stanovništva Krima… a slično vrijedi i za Donbas. Taj narativ da je Rusija otela dio Ukrajine samo zato jer ima namjeru “obnavljati Rusko Carstvo” zapravo pokazuje do koje mjere traume žive u nekim zemljama, a u ovom dijelu Europe strah prema Rusiji se kontinuirano podgrijava.
Ali kada je riječ o samoispunjavajućim proročanstvima onda iste najsnažnije ipak gura sila s druge strane Atlantika. Iz SAD-a ovih dana neprestano upozoravaju kako bi “uskoro mogla krenuti ruska invazija na Ukrajinu”, vide kretanje ruske vojske čak kad i sama Ukrajina to opovrgava, tvrde da sve što se događa na bjelorusko-poljskoj granici je zapravo samo diverzija kako se ne bi pratilo navodno gomilanje ruske vojske uz ukrajinsku granicu.
To je poprilično slab argument. Kao da odjednom nitko ne bi pratio što se događa uz ukrajinsku granicu? Čak ni sama Ukrajina? Ovo što se događa u Bjelorusiji moglo bi zaista biti isključivo Lukašenkova strategija jer ideja da je on samo lutak na koncu Kremlja je pogrešna (ali u isto vrijeme i narativno vrlo prigodna).
No, tvrdnja da se oko Ukrajine upravo stvara puno veća kriza postaje još jedno samoispunjavajuće proročanstvo. Spomenuli smo kako je Ukrajina u više navrata zadnjih dana čak i odbacivala američke tvrdnje da Rusija gomila svoje snage uz njihovu granicu. Više ne – naime, nakon što je stigla vijest da su iz Washingtona upozorili EU da se priprema za moguću rusku invaziju Ukrajine sad vrlo slična upozorenja stižu i s druge strane, iz same Ukrajine.
Ukrajinski ministar vanjskih poslova, Dmitrij Kuleba, poručio je sinoć kako se Pariz i Berlin moraju pripremiti na potencijalno izbijanje vojnog sukoba između Rusije i Ukrajine. “Zapad se ne smije zaplesti u birokraciju u slučaju sukoba. Ako Rusija počne djelovati jednostavno nećete imati vremena fizički se koordinirati, proći kroz sve birokratske procedure, koordinirati odluke… Zato molim vas, sve pripremite već sada, jer ako se ovaj scenarij dogodi, vremena neće biti”, poručio je Kuleba obraćajući se njemačkom i francuskom ministru vanjskih poslova.
U isto vrijeme oglašava se i generalni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, ističući kako je NATO uočio “neuobičajenu koncentraciju trupa s ruske strane granice”.
I uz sve te izjave “ispod radara” prošla je izjava ukrajinskih pograničnih službi koje sve to opovrgavaju te jasno navode: “Nismo registrirali nikakvo kretanje opreme ili vojske u blizini naše granice”.
Ovo zvuči kao da netko – izvan Ukrajine, ali i u samoj Ukrajini – želi situaciju eskalirati do te mjere da bi Ukrajina zaista mogla postati ratna zona. Za što? Za rat s Rusijom? U takvom slučaju Zapad spekulira da se neće direktno uplitati, ali će slati maksimalnu vojnu pomoć Ukrajini. Takav rat bi Rusija vjerojatno dobila, ali bi to bio iscrpljujući i težak rat. Ukrajina bi bila žrtvovana, ali raditi planove i nadati se da bi pakao rata bio ograničen samo na Rusiju i Ukrajinu je igranje sa sudbinom svijeta.
(0)
