Portugalski diplomat i tvorac plana za BiH Jose Cutileiro preminuo je u Briselu u 85. godini života. Cutileiro je radio kao izaslanik UN-a za ljudska prava u zemljama bivše Jugoslavije. Cutileiro je 1992. godine, zajedno s lordom Peterom Carringtonom, predložio mirovni plan za rješavanje krize u Bosni i Hercegovini, poznat kao “Kutiljerov plan”.
Cutileiro plan, mirovni je plan koji su predložili Peter Carington i José Cutileiro, kao rezultat mirovne konferencije održane u februaru 1992. u pokušaju da se spriječi rat u BiH. Plan je predlagao podjelu Bosne i Hercegovine na tri etničke republike, konsolidaciju na svim administrativnim nivoima i davanje većih ovlašćenja lokalnim vlastima na štetu centralne vlasti. Međutim, svi okruzi bi bilo klasifikovani kao muslimanski, srpski i hrvatski, čak i ako ne bi postojala određena etnička većina.
Narodna skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine je 11. marta 1992. jednoglasno odbacila plan, predlagajuću novi plan po kome bi Srbi imali kontrolu nad čak oko dvije trećine Bosne i Hercegovine, stvarajući time muslimanske i hrvatske enklave bez teritorijalnog jedinstva. Ovaj plan je odbio Cutileiero, ali je iznio prijedlog u kome je stajalo da će tri nacionalne jedinice biti „zasnovane na nacionalni principima, uzimajući u obzir ekonomske, geografske i druge kriterijume”.
(Mapa Bosne i Hercegovine prema prvobitnom Carrington-Cutileirovom planu)
Uprkos odluci Narodne skupštine RS, svega sedam dana poslije, 18. marta 1992. godine, sve tri strane su potpisale sporazum, Alija Izetbegović je za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate.
Ipak, dana 28. marta 1992. godine, nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Jugoslaviji Vorenom Cimermanom u Sarajevu, Izetbegović je povukao svoj potpis i iskazao svoje protivljenje bilo kakvoj podjeli Bosne i Hercegovine.
(Mapa Bosne i Hercegovine prema prvobitnom Carrington-Cutileirovom planu)
Odbijanje Carrington-Cutileirovog plana značilo je i potpuno eksalaciju rata u Bosni i Hercegovini, praćenu u konačnici i zločinom genocida provedenim od strane tada paradržave Republike Srpske, koji je okončan gotovo četiri godine poslije, s potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995.
Pitanje koje se postavlja je zbog čega je Karadžić u konačnici ipak stavio potpis na plan, nakon što ga je samo nekoliko dana ranije Narodna Skupština Srpske Republike Bosne i Hercegovine jednoglasno odbila.
Prema tvrdnjama Radovana Karodžića iz jednog kasnijeg intervjua, radilo se tek o manevarskom potezu kako bi se Alija Izetbegović privolio da pristane na rješenje koje podrazumijeva podjelu BiH i na taj način se pošalje jasna poruka međunarodnoj zajednici da će vlasti RBiH potencijalno pristati na podjelu zemlje:
„Bila je ‘Lisabonska mapa’, pa su je muslimani odbacili. Obradovali smo se kada su je odbacili. Mi smo je prihvatili da ju uvučemo u Lisabonski proces. I to je mudrost i vještina gosp. Krajišnika koji ih je uvukao da prihvate tri stvari – da će biti podjela na troje, da će biti na nacionalnoj osnovi i referendum. I mi smo njih uvukli tada kada su rekli prihvaćamo podjelu na troje. Bosna je bila gotova za EZ i Međunarodnu zajednicu. To je bilo veliko postignuće“.
Iako je Izetbegović u konačnici odbio Cutileirov plan i rekao da ne pristaje na podjelu zemlje, simptomatično je da je svaki sljedeći mirovni prijedlog, od Vance-Owenovog plana, preko Owen-Stoltenbergovog plana, Plana kontakt grupe do u konačnici Daytonskog mirovnog sporazuma podrazumijevao upravo unutrašnju podjelu zemlje po etničkim linijama.
(D.Hadžović)
(953)
